Marketing
Prvih mjesec dana
Danas nam je mjesec dana da smo tu. I odlučimo to 'proslaviti'. Aj'mo u naš restoran. Ajmo.
Uredno dočekamo 19:00h, jer se restorani ne otvaraju prije tog doba, i već dobrano gladni idemo naći restoran. Trebalo nam je nekih 15-ak minuta.
Nakon dvije pogrešne ulice, evo njega. Na tendi se ponosno koči naslov: Petit Paris, Paris - Zagreb - Dubrovnik. Uđemo tamo, a tip, meni nalik na Neleta Karajlića a Borisu nalik na Maura iz Pule džogerom pere pod. Jesmo'l došli ili pošli?
Dobar'veče?
Dobar veče? Želite kod nas? pita tip dalmatinskim naglaskom.
Naravno. Radite?
Evo, za petnaest minuta, samo da završim pranje poda.Ma, dođite vi za pet minuta, bit će to gotovo.
Idemo napraviti jedan krug oko ulice, ionako nije velika, i vratimo se za desetak minuta.
Tamo već sjedi neka obitelj, ona crnkinja, on bijelac, Francuzi, a djeca mulati 
Unutra ima oko desetak stolova, dosta mali restoran, ali i sitnica koje te dočekaju na svakom koraku. Heklani tabletić koji prekriva boce od vina 
Na jednom zidu izvezena hrvatska himna. Na plafonu ribarska mreža, a na drugom zidu mala barka. Na trećem zidu slika Primoštena. Iznad improvizirane pećnice razne mornarske kape, i bakrorez - djed i baka sjede svaki sa svoje strane ognjišta. Klasika.
Pored prozora je lampa koja ima oblik buketa cvijeća. A iznad vatre, živog kamina, brdo malih plehanih lonaca. Poredni od najmanjeg do najvećeg.
Na tv-u program cmc i dočekao nas je Let3 sa Profesor Jakov (juhuhu).
U separeima jastučići (plavi), sa izvezenim motivima mora i barki.
Jedan (simboličan) šank sa strane a usred restorana kamin (grill) sa otvorenom vatrom.
Ma to te ja pitam, daj roštilja na dušu. 
Uz upoznavanje sa konobarem/kuharom/vlasnikom ('otkad ste tu?', 'odakle ste?' 'kako vam se sviđa Pariz? (moš mislit kako mi se sviđa ) i slično, dobijemo i jelovnik. Jela su napisana na francuskom i engleskom.
"Jel se snalazite, treba li pomoć"
"Ma sve je u redu" (naravno da se snalazimo kad lijepo piše chevapchichi i pljeskavica, a i pitat ću te što ne znam)
Naručimo mi tako tradicionalni francuski aperitiv 'kir' (vino sa sirupom od borovnice, murve ili breskve, odlična stvar!), a konobar sav oduševljen što postoje naši ljudi koji su spremni probati nešto novo.
I tako, pijuckamo mi taj kir, slušamo klince kako pričaju na francuskom, kad eto ti ekipe. Čujem, pričaju hrvatski. Taman da kažem da sjednu s nama, da se upoznamo, jel, a oni odoše za drugi stol. Kažu, čekaju još nekoga. Super.
On je iz Zenice, ona iz Novog Sada, ali je rođena u Parizu. Tu su došli na večeru, i čekaju prijatelje: on iz Splita, a ona iz Gruda i uskoro će se vjenčati (pitala sam imaju li muziku, ali kažu da imaju - zamisli da sam usred Pariza ljudima dogovorila muziku za svatove 
)Konobar je već balansirao između nas, njih, ekipe sa klincima i još dva gosopodina koja su došla, kad eto ti ostatka ekipe.
Sjedoše oni, razgovaraju, ne možeš da ih ne čuješ. I dok smo se mi davili u našim ražnjićima, lignjama i domaćem ajvaru, eto ti onog što prodaje ruže po restoranima. Dođe prvo do ovog iz Zenice. I kupi on ruže. Te pokloni i meni jednu. Ajde, fala ti prijatelju.
Zovemo mi konobara, daj ljudima šta ćete popiti.
Uzeli oni piće, ajde živjeli vi nama, ma živjeli vi nama.
Naručišmo i za nas pola litre domaćeg, bijelog. Udara na smijeh.
I jedemo mi dalje našu hranu, kad čujemo kako Bosanac priča: "Lakše mi je bilo tri godine u ratu nego prvu godinu i po kad sam došao u Pariz". O majko, legenda od čovjeka. U to se konobar, Dalmatinac rođen u Parizu, obraća nama i kao u povjerenju ali da ga svi čuju kaže: "Da bi bio Bosanac, trebaš to doživjeti" 
Malo zatim, Gruđanka priča kako je tek stigla u Pariz i da je muči jezik, i to je prvo što treba naučiti. A njen budući, Splićo, ali rođen u Parizu kaže: "Ma čeko sam zeta, doša je tek u nedilju".
Zakon!
Naše vino je počelo djelovati, kad stiže konobar i pita: šta ćete još popiti od njih. Nemoj prijatelju, nemoj brate, ne možemo više, noge nam se tresu."Ajde, ajde, dajte bar nešto" "Ajde dobro, ako pravite kavu još uvijek, dajte kavu". Uto se Splićo okreće prema nama "Kavu? Kakvu crnu kavu, ne mogu to od sramote platit!"
U to ime smo pojeli jednu makovnjaču sa sladoledom. Jer da smo popili još kap, nosili bi nas kući. A ne znaju ni gdje stanujemo
Kad smo pošli, rukovali smo se k'o da se znamo tisuću godina.
I tako smo, prilično čilo i veselo krenuli do kuće i nekako si mislim: ma neka svoga, makar i u gori vuka. 
Post je objavljen 10.02.2009. u 22:44 sati.