Kao da je vrijeme stalo........
Gledajući ga, zaključila je da ga voli ida sve njene misli su svo ovo vrijeme bile upućene ka njemu.
Lagani osmijeh se pojavio na njenim usnama. Ustao je , uzeo je za ruke.
Stajali su nijemo gledajući jedno u drugo.
"Bože, kako ga volim", ponavljala je u sebi.
Zašto je to sve moralo baš njoj da se desi..... zna da ima još mnogo žena slične sudbine.
Najljepše godine njene mladosti je provela u nesretnom ratu, strahu, neizvjesnosti.......
Još uvijek se prisjeća strahovitog granatiranja, bombardovanja, čuje vrisku nedužne i uplašene djece.
Uvijek se pitala zašto je uopšte počeo taj prokleti rat ; ko je taj ko je htjeo da uništi mnoge nedužne ljudske živote, bez obzira na vjeru i naciju, svi ljudi su isti. Svako ima pravo na život koji je jedan.
U tom trenu odluči čvrsto: "Zadržaću bebu, moram , to je plod moje ljubavi".
U stvarnost je vrati Vladin glas: "Toliko sam se radovao našem susretu", rekao je. Osjećao je beskrajnu ljubav. Zašto je to morao da uradi Sari?
Bilo je to pitanje koje ga je neprestano mučilo.Nije bio dovoljno hrabar da joj odmah kaže istinu, a sada je sve otišlo predaleko. On je voli.
Kada je upoznao svoju sadašnju suprugu zaljubio se na prvi pogled. Bio je mlad i previše brzo donosio odluke. Karla je bila nježna i mila djevojka, imala je u sebi posebnu toplinu koja ga je privlačila.
Nakon par mjeseci je ostala u drugom stanju....vjenčali su se......
Do rođenja njihove kćerkice bili su sretni, zaljubljeni.......
Onda se u njihov brak umješala njegova majka....naravno on je poštovao svoju majku i sve što bi' ona rekla to bi' i potvrđivao.
Karla je patila, tugovala, razmišljala je da ga ostavi...ali.....
Zatrudnjela je ponovo....osjećala je da se Vlado promjenio, češće je odlazio u Bosnu, vodio neke telefonske razgovore, nije mu vjerovala.
"Znaš Saro", počeoje tiho ,"moram ti nešto reći". Sara se trgnula i svim silama se borila da ni jednim gestom ne pokaže da zna tu gorku istinu.
"U Holandiji imam suprugu, kćer i još jedno dijete na putu", rekao je brzo.
Njegove riječi su probole Sarino srce. Ipustila je svoju ruku iz njegove i sjela na stolicu.
"Ja sam već predao papire za razvod", rekao je.
"Ne", reče Sara i žurno krenu ka izlaznim vratima. Nije željela višeda čuje ni jednu njegovu riječ. Trčao je za njom....sjela je u taksi , odvezla se kući.
Gušila se u suzama, ali bila je hrabra.Nije željela da uništi nečiju sreću, dječiji život.
Odlučila je nikada više ne želi da ga čuje.
Tu , kao i mnoge druge noći nije spavala. Zazvonio je telefon, instiktivno je podigla slušalicu i kada je čula njegov glas spustila je. Mobitel je isključila.
Rekla je mami šta se desilo i šta je odlučila...majka je bila tužna, ali jednim dijelom i sretna. Vlado je danima zvao, slao poruke, ali nije nikada dobio odgovor od Sare.
Kada je čula plač bebe osjećala se najsretnijom ženom na svijetu, njeno čedo je tu, mala slatka djevojčica. Dugo je razmišljala o imenu.....zvaće se Tea, to ime joj se oduvjek sviđalo.
Majka joj je rekla da je vidjela Vladu sa Ninom i još nekom ženom, vjerovatno suprugom, ali Sara to nije htjela da čuje.
Bila je sretna, miloval je svoju Teu i tiho se molila Bogu da nema majčinu sudbinu.
Tea je bila u mužičkoj školi , a Sara je u hladovini restorana sjedila i čekala je.... "Kako vrijeme prolazi ", pomislila je kada je ruka neznanca dodirnula njeno rame. Sve slike iz prošlosti unazad petnaest godina su munjevitom brzinom prlazile njenim mislima.
Kada se okrenula skamenila se, u prvi momenat je pomislila da je to on njen Vlado kojeg je voljela i sada ga jednim djelom svog srca voli.
"Oprostite", čula je glas neznanca, mislio sam da je moja rođaka, treba ovdje da se nađemo.
Uzdah olakšanja se čuo iz Sarinih usta, nasmješila se ...... stranac je otišao i sjeo za drugi sto.
Sara je i dalje bila uznemirana, znala je da će sjene njene prošlosti uvijek biti uz nju. Tako je sama odlučila.
KRAJ
Post je objavljen 07.02.2009. u 14:14 sati.