Prvo, drago mi je da je blogerska akcija "Vratimo osmijeh Hrvatskoj" krenula od onog po meni temeljnog, a to je odgoj djece i to prije svega odgoj u obitelji. Vjerujem da se o potrebi raspravljanja i doprinosa raznih mišljenja na tu temu, svi više-manje slažemo.
Budući da je već nekoliko tekstova napisano na tu temu, smjer je već otprilike zadan.
Po meni je nekakva opća rasprava na temu odgoj sa ili bez batina poprimila dosta isključivi ton.
Kada se radi o zlostavljačima ili nekim ekstremnim situacijama, onda vjerujem i osuda ili bolje rečeno sankcija treba biti primjerena takvom isključivom ponašanju. I premda najviše problema dolazi iz tog rubnog područja u kojem se rađa agresija, mi se za sada bavimo nekim situacijama koje vjerujem ne izlaze iz okvira takozvanog normalnog ponašanja. Naime, ljudi koji se žele baviti ovom temom (a nekako sumnjam da među njima ima puno zlostavljača) govore o svojim stavovima, ponajprije u vezi kažnjavanja djece.
I nekako se, čini mi se, kao neprikosnoveni autoritet suvremenog doba uobličenog u razne studije, istraživanja i psihologizaciju odnosa roditelj-dijete ili, pardon, dijete-roditelj, počelo naoko nevidljivo i samopodrazumijevajuće teško (da ne kažem agresivno) udarati po onim neosviještenim starim oblicima roditeljskog pristupa koji ne isključuje i udarac po djetetovoj guzici. Dakle, borci za razna prava bore se ponekad na prilično isključiv način... ili ste za ili protiv batina.
Ja se u takvim procjepima obično osjetim kao shizofrena podvojena Mono-Anka (peraja mi negdje ostane na pola puta, jer ne znam u kojem pravcu da ju svinem).
Pa krenem polako... Dakle, protiv sam batina i jasno protiv onih koji svoju djecu ili ukućane mlate i iskaljuju na njima svoje frustracije. Ajmo dalje, protiv sam svake vrste tlačenja. Ne samo onog s batinama, već i onog nevidljivog, manje očitog, pa onda i perfidnijeg. Ako sam protiv tlačenja na relaciji roditelj-dijete, jednako sam tako i protiv tlačenja na relaciji dijete-roditelj. E, sada tu nastupaju argumenti kako su oni mali, a mi veliki, oni ne znaju, a mi već znamo i naravno oni uče od nas, poprimaju naše obrasce ponašanja. Pa ako ih udarimo i oni će nekog drugog, slabijeg. Jer su tako naučili od nas. Nevjerojatno mi je da sve te učene glave o tim odnosima, tako pojednostavljuju stvari. A djecu se smatra jednakima nama, od rođenja. Da su djeca jednaka od rođenja, onda bi se rađala kao odrasle osobe i mi bi bili isti. Ali djeca su jednaka s nama po tome što su ljudska bića, koja trebaju nas odrasle da bi jednoga dana sami mogli živjeti, kao što smo i mi trebali svoje roditelje. I djeca se rađaju kao mala emotivna bića, koja sigurno sve upijaju i čiji mozak se razvija i mogućnosti se postepeno povećavaju. Dakle, do neke otprilike prve godine zapravo možemo upozoriti s nekim: "Ne to se ne smije" ili pec-pec, pohvaliti s: "bravo" ili zagrljajem. Kasnije, kada su u stanju neke stvari shvatiti i vidimo da ih razumiju, ali ih ne žele provoditi, jer im se ne sviđaju, pokušavamo raznim načinima objašnjavanja uvjeravanja, od pokazivanja grimasama, do razgovora koji je primjeren nekoj dobi. Nekada je to nekoj djeci dovoljno. Ili im je samo nekada dovoljno. A nekada stvarno ne razumiju ništa drugo ili nas ne shvaćaju ozbiljno dok im se ne pokaže na način koji je njima razumljiv da izrazimo svoju ozbiljnost. Udarac po guzici smatram samo jednim od načina u određenom razdoblju i sredstvo u slučaju neefektivnosti drugih metoda, zapravo nekom prijelaznom fazom između onog razdoblja kada dijete još ne možete usmjeravati i onoga kada još ne razumije neke naše uobičajene principe komuniciranja.
Ili kao presijecanje nekog začaranog kruga, koji je možda kratkoročan, ali mala djeca nemaju neku dugoročnu percepciju, pa mi se kazne tipa: "Slijedeći puta kad ćeš htjeti nešto, ne možeš to dobiti", čine manje djelotvornima kod male djece, jer nemaju jasan pojam o vremenu i povezuju ono što su taj tren učinili s kaznom koja odmah slijedi. Diskutiranje bez kraja i argumentiranje vrlo maloj djeci nekih naših razloga mi se čini kao da nadilazi i opterećuje djecu nečime za što nisu sazrela. Lijepo je i potrebno djecu doživljavati kao ravnopravne, s time da treba poštivati naše razlike i shodno njima komunicirati s djecom. Argumenti kako su djeca koja nisu nikada dobila po guzici miroljubiva i nisu agresivna, mi se ne čine neutemeljenima. Jer smatram da no limits djeca kojima se sve uvijek objašnjava i nisu nikada osjetila fizičku granicu padaju u opasnost da tu granicu nikada ne dobiju na jasan način i kao takva postanu pravi mali teroristi koji iskorištavaju neograničenost i nepostavljanje jasnih granica (kroz priču to nema uvijek istu težinu i djeci u nekoj dobi može biti nejasno). I baš takva djeca zbog te velike obazrivosti da im se ne naškodi nekim neprimjerenim načinima, znaju često ostati zakinuta za postavljanje granica i imati kasnije problema s određivanjem istih. Pa onda dobivaju neku poruku da sve smiju, da se o svemu može dogovoriti, i ako dobro argumentiraju nešto mora im se to omogućiti, jer je to njihovo pravo. Slažem se da djeca moraju imati svoja prava, samo smatram da ako ih učimo pravima da ih onda istovremeno moramo učiti i odgovornostima i obavezama.
I da stvari nisu crno-bijele kada je u pitanju tema kako djetetu nešto približiti u određenoj dobi. I vjerujem da među onima koji dobivaju one prave batine kao jedino odgojno sredstvo ima sigurno puno onih koji će to nastaviti prenositi. Isto tako ima među njima i onih koji će se distancirati od tog principa, ali neće pasti u drugu krajnost i histeriju oko toga ako se djetetu da po guzici, onda kada sto smatraju opravdanim.
Jednako tako vjerujem da među onom djecom koja su odgojena bez da su ikada dobili po guzici ima isto tako onih koji će odrasti u razumne ljude bez potrebe za nekom neprihvatljivom agresijom. Kao što sam isto tako uvjerena da među njima ima i onih koji će zbog nemogućnosti postavljanja granica od strane roditelja na neki drugi način, postati razmaženi i bahati pojedinci koji će onda iz dosade ili zato što sve mogu posegnuti za agresivnim ponašanjem, jer će htjeti vidjeti gdje je granica.
Dakle, kombinacija ima više od stava ili jedno ili drugo.
I vjerujem da će sada pasti komentari kako uvijek postoji neki bolji način.
Što je bolje, a što lošije vjerujem da određuje čitav sklop odnosa prema djetetu, a ne samo ta jedna činjenica da li dobiva po guzici ili ne. I neka rješenja nisu možda najoptimalnija, ali su u skladu s nekim našim stavovima, koja se naravno mogu i mijenjati (a ponekad i trebaju).
I ja se sama informiram i konzultiram raznu literaturu, ali ju ugrađujem u svoj svjetonazor i uvijek promišljam je li mi nešto logično i da li je u skladu s mojim životom, ili me nadilazi, frustrira, radi i od mene, (onda i od mog djeteta) neku umjetno-instruiranu osobu koja se povodi za nečime što sama ne osjeća.
One stvari za koje sam sama uvidjela da me bole ili nemaju efekta, mijenjam.
Post je objavljen 06.02.2009. u 13:41 sati.