Ne znam dal se to svima dešava ili samo meni, al lijepo je.
Znate ono kad se sjećate nekih osjećaja ili djelića istih, okusa, mirisa ili slično iz davne prošlosti.
Na primjer, sjećam se jednog sladoleda koji sam jela s nekih 5 godina. Točno u detalje se sjećam okusa iako ga nikad poslije nisam jela. Taj okus povezujem s nečim lijepim i nadasve ukusnim, to je čudno pogotovo ako uzmemo u obzir da ne volim slatko, još manje sladoled.
Desetak godina poslije jela sam nešto slično u Zadru. U jednoj slastičari tamo negdje... na trgu nekakvom. Hmm... bila sam samo jednom u Zadru.
Sjećam se osjećaja kad sam bila dijete, kad bi sa roditeljima otišla do tete, a tamo smo sjedili u jako jako osvjetljenom dnevnom koji je uvijek bio pun ljudi, moji roditelji i ja, teta i pokojni stric, sestrična i tadašnji dečko (sadašnji muž)... odličan osjećaj koji ne mogu opisati, ugoda/sigurnost/obiteljski neki lijepi filing... nije se više ponovio taj određeni osjećaj.... slični jesu, al ne taj.
Vožnja kući po kiši, još tada smo živjeli kod bake, mladi bračni par s malim djetetom od 2-3 godine. Mislim da tako nešto neću zaboraviti. A sve su to tako mali, banalni događaji, bez prevelike važnosti.
Još danas se sjetim toga svaki put kad me netko vozi kući po mraku, po kiši, a ja gledam osvjetljene prozore po kućama i zamišljam kako ljudi žive. Svaki put se pojavi ta ista slika. Dnevni boravak s velikim lusterom, znate oni kićasti lusteri s puno žaruljica, lusteri koji bi cijelu kuću mogli osvjetlit...
Sjećam se mirisa svog prvog dečka. Dečka kojeg sam zaboravila davno, ne vežem uz njega nikakve osjećaje nego samo taj jedan miris. I okus paste za zube i soka od naranče... :)
Simpatično.
Post je objavljen 06.02.2009. u 12:13 sati.