"Znaš li zašto se većina ljudi samo gega po svijetu, a uopće se ne divi svemu što oko sebe vidi", upitao je. (...) "Nitko ne bi povjerovao u svijet da se dugo godina nije na taj svijet navikavao. (...) Sve smo toliko puta vidjeli da, na posljetku, ukupnu stvarnost prihvaćamo zdravo za gotovo."
Tajna igraćih karata, Jostein Gaarder
Život.... Koliko je on zapravo čudesan?
Ljudi......
Jesu li oni čudesni?
Oblak? Pčela? Je li svako postojanje čudesno?
Koliko je čovjek toga svjestan? Koliko je svaki pokret, osjećaj, riječ, pogled čudesan?
Možda kad bi svi mi zastali barem nakratko u svakom danu i pogledali svijet kao da ga prvi put vidimo, da pogledamo ljude kao da ih prvi put vidimo, možda bi imali više ljubavi jedni prema drugima, prema svijetu pa i prema oblaku. A više ljubavi je ono što nedostaje ovom svijetu. Ovom cijelom svijetu i svijetu oko mene. Svi smo mi previše zadubljeni sami u sebe. Ne vidimo ništa. I onda dok nam pogled slučajno zapne za nešto, pravimo se da to nismo primijetili. Iz čiste sebičnosti ili neosjetljivosti na ono što smatramo običnim. A sve nam je postalo obično, normalno, nešto što se podrazumijeva. Međutim, ništa se ne podrazumijeva. Svaki pogled koji uputimo ima neko značenje, svaka riječ koju izgovorimo uzrokuje neku posljedicu. Koliko li je tek pogleda i riječi koji su nam se omakli, a uzrokovali su buru u nekome? Još je više pogleda i riječi koje smo zaboravili uputiti.. Boli me to..... I nikako da se pojavi netko čije su riječi kao trave, a pogled kao melem..... Čije te lice udara ljubavlju.... kamo su nestali LJUDI?
Post je objavljen 05.02.2009. u 20:54 sati.