Posljednjih dana dosta tesko prozivljavam onu od jutra do sutra i ne znam koji je pravi razlog jer nisam u pms-u i nije pun mjesec. Naime, to su dva razloga koja se najcesce navode kad smo cudnijeg raspolozenja.
Gledala sam na hrt-u jednu dokumentarnu notu o osjecajima i sudeci po svemu vrlo sam sretna osoba. Kako? Volim se smijat i smijuljit, odavat vedar duh i snagu i ono najbitnije pri taktovima muzike ne mirujem nego veselo zaplesem nekim svojim koracima. Ako niste znali, tijekom plesa se oslobadja iz vas ona pozitivna energija koja ce vas "podici" i uciniti sretnijima.
Kako god drugi smatrali, u meni idalje cuci ono cetverogodisnja curica koja je posramljeno i tuzno rekla dedi kako je ona rodjena kao nesretna i ta nesreca ce je pratiti cijeli zivot. Dedino "Ne budali" ce mi odzvanjat do kraja zivota kao i recenica koju sam zadnju cula iz njegovih ustiju. Vidljivo slab zatrazio je da me puste k njemu. Do tog trena vec je proslo 6mj zabrana da mu se priblizim ili ga pokusam nazvat, ko zmija noge krili su mi da umire. Na njegovo trazenje dosla sam i posjelo me se na stolac. Sutjela sam i nisam mogla uzvratiti nista na njegovo "Nemoj me gledat tuzno, sto god ti rekli ja ne umirem. Nije sve tako lose..". Nije proslo mnogo i umro je, ja sam njegovu smrt sanjala i prije tog dana u kojem se nesto u svima nama slomilo. Par godina kasnije sanjala sam i smrt nonna.. i on je ubrzo umro. Par godina kasnije panicno sam zvala sve moguce brojeve i skrivene lokacije i nitko mi nije odgovarao. To je tren u kojem se otvorila nocna mora mamine bolesti.
Prosli petak je zvonio kao los. Nekakva neugoda na faksu, losa kava a onda i zvono da nalazi nisu dobri. U trenu me uhvatila panika, pa ocaj, pa neka cudna hrabrost, pa puno prijekora i tako redom sam okretala mamin telefonski broj! Najgore je sto sam opet sve osjetila da je lose iako mi nitko nista kao i uvijek nije govorio. Uspjela sam se smiriti, dovesti u red, otici na trening i izlupati vrecu u koju sve zesce udaram i vratila se sjetna kuci. Padala je kisa al nije ni ona kriva. Te veceri sam procitala vijest da je umrla zena koja mi je, iako samo virtualno, bila jako velika podrska i vjera, duboka nada da na njenom primjeru moja mama ce se isto stoicki boriti i dobivati borbe. Obje su imale slicne dijagnoze.. ona je umrla i vjerujem da je sada medju andjelima, mirna.
Mama? Tesko je shvatit kako se u trenu mogu osjetiti i zasto sam ja ona cura u tramu ili knjiznici koja roni suze, neki isto to prozivljaaju pa znaju da je lako reci "bit ce dobro" a teze je sve sto ove situacije nose. K tome treba dodat da drugi u moje ime planiraju kad cu na kavu ili djir do grada jer im tako pase i redaju se opaske "ma kakvi ispiti?" jer im nije jasno da sam u dubokom zaostatku za vecinom i da je sad vrijeme za borbe s vjetrenjacama. K tome treba dodat ..
da koliko god sretna bila, ocito je stres prevelik jer ili premalo spavam ili previse spavam ili premalo jedem ili previse jedem. U cem je onda ta sreca?
"Nije sve tako lose" i pomisao da bi moglo biti gore prepustam se nasmijavanju s cinjenicom kako se drugi dogovaraju samnom o mom neslobodnom vremenu.Uh.
Post je objavljen 05.02.2009. u 16:11 sati.