Marketing
Godišnji, dan šesti. Akita-ken, dio treći - zmajsko jezero Tazawa.
Od Kakunodate do Tazawa-ko (ko = jezero) može se doći shinkansenom (pobjegao mi je ispred nosa, vozi otprilike svaki sat), običnim vlakom (vozi jedva nekoliko puta dnevno, u doba kad nema shinkansena) ili autobusom. Autobus je najsporiji, ali i najčešći, te sam nakon malo proučavanje voznih redova (sve na japanskom, autobusi znaju biti nezgodni po tom pitanju) do Tazawa-ko postaje išla autobusom. Nažalost, do samog jezera opet treba na autobus, ali da im doznam vozne redove trebala sam posjetiti turistički ured u samoj postaji. A ispred ureda stajaše ova spektakularna... instalacija? Skulptura? Što je, da je, dobra je.
Tazawa-ko je najdublje jezero u Japanu, u bivšem krateru, i prilično je spektakularno. Puštam panorame da vam govore više od tisuću riječi, a za potpuni ugođaj zamislite ugodno, ne prevruće ljetno popodne, povjetarac u borovima i cvrčke koji već polako posustaju ali se još čuju.
Vretence na karakterističnom japanskom betonskom drvenom stupu.
Iako su plaže već opustjele, još uvijek je netko vozio pedalinu po jezeru.
Voda Tazawa-ko neobično je plava, ponekad izgleda umjetno.
Možda je tome uzrok jezerska flora, a možda princeza Takko koja se pretvorila u zmaja i stanuje na dnu jezera, gdje dočekuje svoga zmajskog dragoga kad svrati iz 80-ak kilometara udaljenog jezera Towada. Kad se njih dvoje nađu postane vruće, pa se jezero zimi ne ledi...
Jezero je u svakom slučaju vrlo bistro, tako da sam čekajući turistički brod za obilazak jezera proučavala ribice u plićaku kod pristaništa. Odmah me uhvatila nostalgija za Lokrumom...
...a tek kad sam vidjela ofucanu zastavicu na brodu, osjetila sam se kao kod kuće!
Kapetan broda je upotpunio ugođaj.
Ne baš nalik na Lokrumske brodove je brzina, i ovaj brod je šibao priličnom brzinom, baš kao onaj kojim sam krstarila zaljevom Matsushime. Pitam se postoji li neki posebni razlog zašto su tako brzi, osim da krstarenje obave u 40-50 minuta? I zašto uvijek puštaju popularnu japansku muziku na sve glase preko razglasa, pokušavajući nadglasati motor... Brod je dizao tolike valove da nas je na krmi počelo redovito zalijevati kad je zakrenuo bokom u vjetar. Većina Japanaca se povukla u sigurnost i toplinu zatvorene kabine, ali ja sam srećom imala kabanicu u ruksaku (obukoh je u hladno jutro kad sam kretala na put) pa sam se ubrzo vratila na krmu cereći se kao idiot i uživajući u zalijevanju.
Uz primjetniji vjetar, i oblaci koji su nasjeli na brdo iznad luke najavljivali su ponovno pogoršanje vremena.
Neka opet slike govore...
Tokom obilaska brod bi stao uz atrakcije na obali, kao što je ovaj šintoistički hram, prilično se ljuljajući dok smo slušali objašnjenje (na japanskom) preko spomenutog razglasa.
Također je pristao na mul podno hotela na suprotnoj obali, gdje je iskrcao oko polovicu putnika i ukrcao par njih.
Zatim se otisnuo, da bi se ubrzo vratio jer se jedna bakica sjetila da se trebala iskrcati. Kapetan nije bio nimalo sretan... 'ko bi rekao da Japanci mogu tako demonstrativno mrmljati sebi u bradu.
Sunce u kameri...
Ja završih krstarenje, ali pedalinisti se ne predaju.
Demončići, maskote Akita prefekture, na turističkoj karti pokraj autobusne postaje.
Hvatala sam pretposljednji autobus, a restoran i suvenirnice su se demonstrativno zatvarale ostavivši nas par da šetkamo uz cestu čekajući autobus da dođe.
Svi turistički brodovi su na vezu, krstarenja su isto gotova za danas (bila sam na posljednjem). Vidjeh još kapetana kako se upućuje kući, odmahujući vlasnici restorana. Tazawa-ko djeluje kao ugodno mjesto za kratki godišnji, ima tako domaću atmosferu...
Autobus koji me je dovezao do željezničke postaje, jer mi pade na pamet da nisam dovoljno dokumentirala prometala.
I postaja Tazawa-ko ima svoga zmaja, možda je ovo baš princeza iz priče.
A evo napokon i shinkansena za povratak u Morioku! Mislim da sam se tokom ovog izleta po Akiti načekala vlakova i autobusa koliko tokom cijelog ostalog godišnjeg...
Još fotografija na Photobucketu.
Post je objavljen 28.02.2009. u 16:56 sati.