(Pričica u nastavcima, 1. dio)
Dani u školskim klupama osnovne škole bili su nam gotovo potpuno izbrojani, a ona je prekrasno pjevala Larinu pjesmu uz pijanističku pratnju nastavnika glazbenog odgoja.
Svi u razredu smo s pažnjom i divljenjem slušali tu brižljivo pripremljenu izvedbu za rastanak od osmogodišnjeg školovanja, a ja, u sebi, s posebnom nekom sjetom mislio kako je Lidija rođena pjevačica. Bio sam uvjeren; dani slave su pred njom i izgradit će uspješnu pjevačku karijeru.
Zapljeskali smo oduševljeno, složno i bučno, nakon što je utihnuo i posljednji ton pjesme, a oni visoki momci iz zadnje klupe zviždali su glasno dok se Lidija blago, stidljivo i skromno rumenila i smiješila. Kada je Ivica iz prve klupe, s buketom bijelih ruža u lijevoj ruci prišao glazbenom ponosu našeg razreda i poljubio je u kut usana, u meni se probudilo nešto nalik ljubomori, ali nisam mogao ništa drugo nego zapljeskati još jače toj dragoj djevojci, kojom se ponajviše ponosio "naš muzičar" Lujo, nastavnik glazbenog...
U tim sam trenucima osjećao nelagodu, jer vjerojatno sam se samo ja sjetio onog dana, još u petom razredu, kad je nastavnica engleskog odlučila da Lidija i ja pod njenim satom sjedimo u istoj klupi. Mrštio sam se i prosvjedovao što nastavnica razdvaja Damira i mene pa čak i glupavo izjavio kako ne želim sjediti s djevojčicom. Nastavnica me je podrugljivo upitala: "Što je? Kakav si ti to dečko? Jesi li siguran da je sve u redu s tobom? Zar ona nema usta, oči nos i uši kao i ti?" Ženski dio razreda se tada nešto glasnije nasmijao, a u meni je sve kipjelo.
Ipak, pokazalo se jako korisno to premještanje, jer je zbližilo Lidiju, Damira i mene pa smo često nakon škole išli zajedno istim putem kući. Lidija je tada bila više nalik dječaku nego djevojčici i uvijek se slatko smijala našim gluparijama, što nam je i te kako odgovaralo.
Nastavit ću...
Post je objavljen 31.01.2009. u 18:13 sati.