Može li itko ukrasti naše snove? Naše misli, naše strahove, nadanja i dvojbe? Može li itko, i ima li na to prava, otkinuti dio nas i predstavljati kao svoje? Oteti nam riječi, jedino stvarno i vidljivo što iza pjesnika ostaje?
Potaknuta slučajem naše drage Dream maker koja je nedavno našla svoje stihove na blogu jedne mie, dala sam se ponovno i ja u potragu i pronašla mnoštvo svojih, ali i pjesama naše Dream kod neke mineralke (nemojte se čuditi što njihove nickove tj. imena pišem malim slovom, drugo doista nisu zavrijedile).
Stoga danas, u znak protesta zbog takvih djela koja, čini se, nitko ne sankcionira, i kao potporu dragoj prijateljici, blogerici Dream maker, objavljujem jednu njenu ukradenu pjesmu.
Draga Dream, među mnogim riječima prepoznala sam tvoje, što svjedoči da se pjesnici i prijatelji uvijek prepoznaju; po iskri, po bolu, po izričaju ili tuzi, svejedno – mi se prepoznajemo. Danas ti, makar simbolično, vraćam tvoj san, tvoje zvijezde i vjetar za tvoja jedra, u meni tako dojmljivoj i upečatljivoj pjesmi. I bez potpisa ispod, ti si jedinstvena i prepoznatljiva.
Ne,
ne pitaj me;
ne sjećam se više
na kojemu odvojku ka suncu
ostao je osmjeh tvrd,
poput maske hladan;
spram kojega vjetra
jezdeći morem tišine
razvila sam jedra
vežući ih za istinu
konopom od snova;
u kojemu času punine
tvojega oka bojom
rodila sam misao
pa toplinom daha
nježnima učinila ruke
ogrubjele od praznina.
Ne,
ne pitaj me
jer ne znam časa
u kojemu ispod tvojih vjeđa
zasjala je zvijezda koju slijedim
i zašto ljiljani poljski mirisima
ni ptice nebeske kliktajima
ne mogu skriti,
izbrisati
ljubavlju od ljubavi većom
na usnama utisnut pečat.
DREAM MAKER
Post je objavljen 30.01.2009. u 13:00 sati.