..tu sa nekih 13 godina počela je pobuna...ovo je jedan od zadnjih "čistih" sastavaka napisanih kao bijeg od stvarnosti ...uzela sam tada mač u ruke i do danas bitka traje....tko se mača lača od mača i pogiba...ali to je svima ionako subina....interesantan je odabir riječi za visibabu.-mala nestašna.:)))...neke stvari ostaju ipak u nama iako se čini kao da ih nema
Zagreb, 29. 03.1985.
Proljetni vjetar
Kroz tanki sloj snijega nesigurno i bojažljivo proviruje prva visibaba. Livadom je vladao lijeni vjetar kojemu je već pomalo postajalo dosadno milovati sniježnu bjelinu. Umornih poluzatvorenih očiju prohuja pored visibabe. Najednom se trgne i stane. U nevjerici pogleda visibabu. Ona mala, nestašna i nejaka bojažljivo je provirivala u bijeli svijet. Vjetar od sreće, radosti i zanosa pojuri prema šumi, zanjiše gole grane i uleti u svaku najmanju rupicu, te šaptom zapjeva svoju pjesmu. Probudi snene oči i opet se vrati svojoj visibabi. ona je još uvijek bila na istom mjestu i u istom položaju. Vjetar pomisli: Sunca joj treba, sunca! Uzleti prema oblacima i uznemiri ih. Preplašeni vjetrom odmaknu se i naprave mjesto mladom proljetnom suncu koje počne polako, ali sigurno buditi prirodu. Visibaba okupana suncem ohrabri se i rascvjeta. pokaže svu svoju ljepotu i još više razveseli vjetar koji zaigra sa njom. U skladu su se njihali: visibaba i vjetar koji je bio blag, razigran i nježan prema njoj. Češljao je njene latice, a ona mu za uzvrat otpjeva proljetnu pjesmu. Već na prve taktove zanosne pjesme zemlja poćne bujati i livada se pretvori u paletu koju su sačinjavali cvjetovi. Vjetrić pohita u svaki kutak kao da se igra skrivača. Sve do sumraka igrao se sa cvijećem, a kad se sumrak spusti za trenutak je stao i zagledao se u prve vjesnike koji su se iskrili kao zvijezde u tami.
Post je objavljen 28.01.2009. u 12:09 sati.