Možda je mjesec kriv što sam se zaljubio u tebe, dok smo sjedili na polju pod vedrim nebom. Riječi su mi tada potekle i rekao sam ti sve što sam osjećao i ti si pustila suzu. Možda je suza kriva što te i dalje sanjam. Usne sam ti dotaknuo i ti si se nasmiješila osmjehom božice. Možda je osmjeh kriv što te ne mogu zaboraviti. Želim ti reći koliko te volim, ali ne smijem...obećao sam ti da ću te pustiti jer nisam ja taj kojeg voliš. JA sam samo poput sjene koja te prati i uvijek je uz tebe čak i onda kad nemaš nikog drugog. MI smo samo poput onoga maloga brodića kojeg si pustila u rijeku...bilo je lijepo dok smo plovili rijekom, ali smo se izgubili u velikom plavetnilu mora u kojem smo završili. Bio sam preslab. TI si ostala samo u komadićima mojih razbijenih snova....
Jednom kad usne ne budu htjele u strancu utjehu tražiti, suze će srcu šapnuti da je pogriješilo jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo....
Ove me riječi peku svaki put kad čujem pjesmu, svaki put sve više i više.... ali bit ću jak zbog Tebe, to sam ti obećao. Volim Te i doviđenja...
Post je objavljen 28.01.2009. u 12:03 sati.