Nastavak od sinoć valjda, nisam mogla skoro ništa spavat, jedva 5 punih sati... Sad donekle mogu plakati, možda mi pjesme od Celine Dion pomažu u tome.
Gledam u sanjarici što sam sanjala u ovo malo sna i piše gubitak... i ja vjerujem u to...
Opet ne mogu plakati onako kako ja to želim, da izbacim iz sebe tugu. Možda nisam dovoljno tužna? Da izgubila sam, izgubila u nečemu za što sam stvarno htjela da uspije. Valjda mi je suđeno da sve što zavolim izgubim istog trena.
O sudbino, opet takvo djelo... opet sam tužna... sad kad sam nakon dugo vremena bila sretna, da bila sam sretna... i sada sam ponovo tužna i plačem... jer gubim.. i ponovo sam sama, tužna, potištena... pitajući samu sebe da li ću ikada naći pjesničku dušu koja će me razumijet i voljet, poštivati... i neće tražiti od mene nešto što ne mogu dat.
Mislim da neću više pisati o ledenom kralju, otopila sam ga, jesam, uspjela sam... čak sam i sebe otopila... no nisam ga dovoljno upoznala, sada ga znam malo više, trudim se da ga razumijem ali moram ga izgubiti, zauvijek...
S tim se jednostavno moram pomiriti i krenuti dalje i nastaviti, više se ne okrenuti.
Uspijem plakati kako sam htjela pa zaključujem ovo.
Gubitak je nešto što sam morala prihvatiti, pomiriti se s tim i zaboraviti... "Uvijek nam ostaje neka mala radost, ima cvjetova koji i zimi cvatu."
Post je objavljen 23.01.2009. u 22:46 sati.