Ove dane ( kao što i pjesma na blogu kaže ) proveli smo stvarno po razno raznim čekaonicama. Istekli su Frankini papiri za pelene i vježbe ( koje obnavljamo i dokazujemo invalidnost svaka 3 mjeseca ). Morala sam obnoviti papire za prijevoz ( 100kn od grada Velike Gorice ). Čekala sam 3 sata u čekaonici kod Frankine pedijatrice da mi to napiše. Tek sada to nosim na liječničku komisiju i tamo naravno čekam da mi to odobre. Sada nosim i papire za toplice i nadam se da ću dobiti ta 3 tjedna. U četvrtak smo bili na redovnoj kontroli kod Frankinog fizijatra na Goljaku i iako smo bili naručeni čekali smo puna 2 sata . Doktor je u početku bio dosta skeptičan zbog toga što smo se odlučili s Frankom ići sad na operaciju, no mogu reći da je zadovoljan ishodom operacije. Nazadovala je u motorici ali to je bilo i za očekivati. Vratiti će se sve na staro, samo treba upornosti. Sad ju vodimo 2 puta tjedno kod tete Goge na vježbe, vježbamo doma.
Prošli tjedan sam obavljala nešto u centru za socijalnu skrb i na moje iznenađenje vidjela sam novo postavljeni lift. Taj lift bi me trebao veseliti. Svih ovih godina djecu smo nosili u potkrovlje na komisiju i čekali bi nekoliko sati s djecom na rukama i ovaj lift bi rješio jedan veliki problem svih nas roditelja invalidne djece. No taj lift je došao malo prekasno. Od ožujka ove godine naše naknade više neće voditi centar za socijalnu skrb nego HZZO pa se i komisija seli tamo. Još nisam stigla ni napisati da nam se prošlog mjeseca povisila naknada
za 500 kn pa sad iznosi 2500 kn no ne zadugo. Proračunska osnovica na HZZO-u je manja ( po kojoj nam izračunavaju naknadu ) pa će i naknada biti manja za 500 kn. Opet se vraćamo na 2000 kn. Vjerovat ćemo da je sve ovo samo slučajno a ne neki program štednje, stezanja remena.
I što sad? Kome se buniti? Nekome ovih 500 kn nije puno no nama je jako puno. Nismo se stigli ni veseliti već su nam ih skinuli. Zbog takvih stvari klonete duhom. Čini vam se da nikome nije stalo do vas, da vas nitko ne štiti, nitko ne stoji iza vas.
Ako se bunite govore dali smo vam ovo, dali smo vam ono. A nama se čini da nam ništa nisu dali. Čini nam se da ih svaka 3 mjeseca iznova dolazimo moliti. Dokazujemo da naša djeca stvarno ne hodaju, da trebaju vježbe, da još trebaju pelene, da poslije operacije trebaju
toplice...Postanete umorni od svega. Ne gleda vam se u te face. I što tad ? Odustati ?
Opet treba smoći snage i krenuti dalje. Zbog nje.
Naši prijatelji, roditelji male Anje i poznati blogeri su nas totalno iznenadili svojom odlukom da dio novaca, nakon velike akcije za drenažni prsluk koji će uvelike koristiti Anji, daruju baš upravo našoj Franki. Nemamo riječi kojima bi im zahvalili jer sve što kažemo čini nam se premalo. Hvala vam na svim vašim riječima potpore, utjehe, što ste i sada mislili na nas.
Još nismo sigurni na što ćemo utrošiti novce. Možda na terapije kod tete Goge, a pošto nam jako fali nekakav auto( pa čak bilo kakav, samo da je u voznom stanju ),možda novce iskoristimo za to.Velika pusa obitelji Kostanjevečki
Post je objavljen 22.01.2009. u 09:54 sati.