Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/caffeine

Marketing

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI SEDAM

Došlo je još nekoliko ljudi iz susjedne sobe, privučeno bukom. Oči su im bile čudno sjajne, a žohari sve brojniji. Razmiljeli su se po stropu i po podu, zavlačeći se ispod smeća na podu. Počeli smo dizati smeće da istjeramo i zgnječimo tu malu đubrad, no, to se pokazalo kao težak posao. Mali žohari bili su brzi i okretni, a mi, pod utjecajem šita i alkohola, kretali smo se kao trotonski kamioni. Najbeskorisniji je bio Mrvica koji se pijan skutrio ispod stola i zaspao kao psić. Sudarali smo se jedni s drugima, rušili smo pokućstvo, čaše i flaše sa stola i elemenata, pokušavajući zdrobiti kojeg žohara. To smo uspjevali samo dok su bili na zidu i trčkarali gore -dolje. netko je odlučio da ćemo im bocama najbolje stati na kraj. Proletjela je jedna pa druga, ostavivši udubine u zidovima. Još nekoliko boca se spojilo sa zidom i uz tresak rasprsnulo, a komadići stakla su se razletjeli svud po kuhinji. Mogao sam osjetiti kako mi klize niz vrat i leđa, i stružu po njima. Niti jedan žohar nije poginuo.

-Prekinite bacat boce, majmuni! Neko će ostati bez oka! – izderao sam se, pokrivši glavu rukama.

Domi me krivo pogledao svojim očima-crtama. Taman se spremio zafitiljit jednu u zid.

-Ti već ko da ih nemaš.- rekoh mu.

Onda je Jasmina ušla u kuhinju. Prekoračila je razvaljenu napu na podu i Mrvicu koji se opružio pored nje, mrmljajući Thompsonove stihove. Pogledala je kuhinju koja je izgledala kao da je u njoj eksplodirala bomba. Nastao je tajac. Desetak muških je u kuhinji zijevalo kao telad. Onda je pogledala mene, onim majčinskim opet-si-razbio-vazu pogledom. Rade je navlačio Mrvicu za nogu, pokušavajući ga probuditi. Guzica mu je skoro dopola ispala iz hlača.

-Diž' se rođo! Napadnuti smo! – vikao je.

Dala mi je poljubac u obraz i rekla:
-Idem! Čujemo se.-
-Ali, dušo…- rekao sam njenim leđima koja su išla prema izlazu. Stupajući prema vratima zgazila je jednog ovećeg žohara.
Zalupila je vrata. Dovraga. Sad se opet moramo pomiriti.

-Pusti je, nek se ljuti. Proći će je. Joj, vidi ga što je mali slatki.- rekla je Jasna podižući omanjeg žohara s poda. Kod kuće je držala tarantulu u četvrtastoj staklenoj posudi, koju je hranila skakavcima što ih je sama uhvatila na nasipu. I taj žohar će joj sigurno dobro doći. Jasna je studirala botaniku, ali druga ljubav su joj bile bube. Tek su joj na trećem mjestu bili muškarci. Možda i na četvrtom, ako bi se u blizini pojavila kakva slatka šarena pankerica širokih vidika. Opet, nije da nije imala muških u životu. Imala ih je itekako, ali nijedan nije trajao duže od šest mjeseci. Faks je uvijek bio na prvom mjestu, pa makar to značilo i skakanje po dvometarskoj travurini na Savskom nasipu i skupljanje kojekakvih opskurnih biljaka za herbarij. Malo je muških u gradu Zagrebu to smatralo dobrom zabavom.

Uzela je žohara, spremila ga u džep i zatvorila patent na njemu.

Izašao sam iz šupe koja je nekad bila kuhinja i otišao na WC. Trebalo mi je par kvadrata samo za sebe u kojima me nitko neće pitati ni gdje je pivo, gdje je vino i kad je utakmica. Kopkao me incident s Jasminom. U zadnje vrijeme nam baš i nisu cvjetale ruže, a ovo sad sigurno nije bio korak nabolje. Štoviše, bilo je baš suprotno od toga. Totalni zajeb. Sranje. Bit će pravo čudo ako me bude htjela opet vidjeti. Možda i hoće. Teško mi je to bilo priznati, ali uz sve njene hirove, blesavost i nekoordiniranost, volio sam je.
Unosila je prijeko potrebni dašak nereda u moj neuređeni život. Dobro, istina je da smo se uvijek oko nečega prepirali, ali priznali mi to ili ne, to prepiranje, svađanje i predbacivanje stvaralo je pogonsko gorivo za našu vezu. Nekome možda čudnu, ali ipak jaču od mnogih na koje se može naići. Veze u kojima sve ide štreberski točno i nisu prave veze. U takvim vezama netko zasigurno previše šuti.

I evo, sad opet počinje. Autokorekcija. Počet ću čistiti stan. Počet ću plaćati režije na vrijeme. Počet ću pozdravljati susjede. Kupit ću kanarinca i nazvat ću ga Kiki. Pričat ću sa starom duže od dvije minute. Jebote, čak ću i kupiti i glupi tabletić i stavit ga na televizor, zajedno s vazom od švedskog kristala. Dobro, to možda ipak neću. Dok je alkohol u meni smišljao još jedan „počet ću“, netko je pustio „Tommy Kowey's Car“ Toy Dollsa. I onda me pukla zla pomisao. Da li je stvarno moguće da jedna takva cura kao Jasmina završi u kolima jednog maminog sina? „I saw her…in Tommy Kowey's Caaaaaaaaaaar….“ pjevao je Michael Algar zvani Olga, svojim napol retadiranim glasom. Poželio sam prvi put da nas dvoje, sami, hodamo pješčanom plažom. Nije bilo nikog drugog od poznatih. I dok more diše svojim lijenim uzdasima, ona mi se stišće pod rukom, a iz beach bara natkrivenog slamom pjeva brkati Lionel Ritchie. Preplanuli konobar briše čaše, i toči crvenu tekućinu s komadom limuna na čaši. Onda se iz dubine, pojačan keramikom, začuo glasan i dug prdac. Opet sam bio u svom WC-u i gledao u bijela vrata.



Post je objavljen 20.01.2009. u 09:31 sati.