Zbivanja na dnevnoj političkoj sceni me samo u rijetkim trenutcima mogu motivirati na pisanje. Možda i zato što sam već odavno digla ruke od političara i njihovih smješkom podvučenih laži. No, danas nisam izdržala! Trebao mi je ventil. O čemu se radi, pitate se? Pa, riječ je o pretencioznom projektu naše dogradonačelnice temeljem kojega je osječkim petašićima podijeljeno 1226 laptopa. Lijepo. Da, ali samo na prvi pogled. Jer ideja o masovnoj informatizaciji lokalnih klinaca je bila idealno zamišljena samo na papiru. Naime, pri osmišljavanju i realizaciji projekta nisu se predvidjeli mehanizmi kojima bi se zabranilo prodavanje darivanih laptopa (u čiju kupnju je Grad investirao 3,6 milijuna kuna). Već sutradan je na internetskim stranicama osvanulo malo more oglasa kojima se u bescjenje prodaje poklonjeno. Ne okrivljujem ljude! Za mnoge od njih iskušenje je bilo preveliko. Osobito jer život na rubu egzistencije ionako ne ostavlja puno manevarskog prostora. I dok se Grad snebiva i čudom se čudi nemoralnosti svjetine, ja se pitam gdje je opet bila pamet onih koji nas "vode". Tko će odgovorati za skupe propuste u projektu zbog kojih će dobar dio gradskog novca odlepršati u vjetar. Zašto laptopi nisu poklonjeni školama kako bi ih mogle koristiti i buduće generacije djece koje će se u njima školovati? Sjećate se besplatnih školskih udžbenika? Roditelji su svojim potpisima jamčili za njihov eventualni nestanak ili oštećenja, a djeca su po završetku školske godine bila dužna vratiti ih natrag u svoje škole. Na žalost, toga se u projektu podjele besplatnih laptopa nitko nije mogao sjetiti! I nikome ništa! Štoviše, na godinu, se smijemo nadati novim budalaštinama i nebulozama naših političkih "uzdanika". A zašto i ne, kad u našem društvu nedostaje još jedan mehanizam, a to je mehanizam osobne odgovornosti. Da nije tragično, bilo bi smiješno!
A za kraj još jedna epizoda iz osječke svakodnevnice! Prije neki dan vozač tramavaja ostavio je pred vratima svog vozila cijelu skupinu promrzilih i, vjerojatno, zbunjenih, francuskih navijača. Putnici su kasnije ispričali novinarima kako je vozač hladnim i službenim tonom objasnio navijačima da u tramvaju ne mogu kupiti kartu, nego da to moraju učiniti na kiosku gdje ih čeka tzv. butra, fantastični, novi izum osječkog GPP-a koji košta 40 kuna. (Al' dobro je da se s njom možeš voziti dok ne potrošiš cjelokupnu kilometražu. Mo'š mislit', a što je s onima koji se inače ne voze i trebaju se odvesti samo 5-6 stanica dalje?) Sve u svemu, naši gosti iz Francuske mogli su još samo pogledom ispratiti tramvaj čija vrata im je vozač pred nosom zatvorio. Ljudi moji, je li to moguće? Gdje nam je pamet? Nismo li mogli unaprijed predvidjeti da će se navijači htjeti koristiti javnim prijevozom i za njih uvesti druga, jednostavnija pravila? A, ako već i nismo, nije li vozač tramvaja mogao pustiti navijače (od kojih nitko nije bio prijan) da se besplatno povezu do željenog mjesta? Neće li Grad dovoljno zaraditi na njima da im se može pružiti (čak i) besplatna uslugu prijevoza? I zašto se uvijek kad ne treba pravimo da ne smijemo odstupati od propisanih pravila? Kamo sreće da je dotični tamvajac u svemu toliko dosljedan i moralan kao u poštivanju, u ovom slučaju potpuno nelogičnih, GPP-ovih pravila vožnje?
Post je objavljen 19.01.2009. u 09:59 sati.