Pregled posta

Prva 24 sata

(11. siječnja)

Jučer smo bili na nogama 19 sati. U stvari, ja sam bila 19, a moj muž 20.

Iz Pule smo krenuli u 6:00. Vožnja do Zadra je 25 min, a od Zadra do zagreba je 20-ak min. Otprilike. U stvari, kad stjuardese taman završe svoje upute na hrv i eng jeziku, otkopčaš sigurnosni pojas, malo pogledaš kroz prozor i već moraš ponovno vezati pojas i počinje slijetanje.:) U Zagrebu (koji nas je dočekao sa ugodnih -14 stupnjeva) se vrši ponovni cheking karata, s tim da ne vidiš svoju prtljagu. Računali smo da imamo bar 20 minuta vremena za kavu, međutim, tete na aerodromu su bile toliko spore da su nas na kraju prozivali u avion. Sreća, nismo bili jedini.

Dolazak u Pariz je bio …. Super. Let traje oko 2h iz Zagreba.
Jedna od zanimljivosti koja mi je ostala: sjedila sam kraj prozora u avionu (cijelo vrijeme) i kad smo letjeli iznad Zadra (grad kojeg ja jako volim), rekla sam mužu: „Vidi, Zadar je ispod nas“. On se dobrano nagnuo preko mene, ali nije ga vidio.
Iznad Pariza smo letjeli 5 minuta

Grad je ogroman… iako je u svakom trenutku prepuno ljudi na cesti, oduševilo me što nije užurban. Nekako, svi imaju prostor za sebe, ali nema onog ludila što viđamo po američkim filmovima u američkim gradovima. Svi negdje idu, ali ne trče.

Kad smo sletjeli, dočekao nas je prijatelj i odveo na doručak-ručak. U braserrie Oduševljena samom činjenicom da neću jesti nešto što jedem svaki dan, uzela sam kozji sir sa umakom od avokada. Da, dobro ste predvidjeli, odlično je.

U Parizu, općenito, stolovi u restoranima su tako mali da je njima stol za četvero što bi nama bilo stol za dvoje, dvoje i pol recimo. I stolovi su toliko blizu jedni drugima da ne možeš ne vidjeti i čuti ono što drugi pričaju. A ja sam iskoristila tu prednost i pogledavala drugima u tanjur (šta'š), da je i meni samoj bilo neugodno. Međutim, frend je rekao da je to ovdje sasvim normalno i nitko se ne ljuti na to. U stvari, i drugi tako rade.

U restoranima i zatvorenim prostorima općenito se ne puši. Puši se na cesti ili ispred restorana, na ulici, dok se hoda. Iskreno, zamišljala sam da puno manje ljudi puši, ali nije. Ima ih stvarno puno. Ispred restorana su mahom postavljeni stolovi, pa kome nije hladno, može sjesti i zapaliti, popiti kavu i slično. Tek rijetki imaju plinske grijalice za van.

Kasnije smo otišli do stana, kojeg bih ja opisala kao „beaucoup de charme“. Mali je, kao kutija šibica. Mi smo u njega ušli prvi nakon renoviranja, tako da još miriše na novo, što mi je, kako neki znaju, vrlo vrlo bitno (mislila sam nositi sa sobom dasku za wc, sreća pa nisam morala). Strop je visok, i na plafonu je ornament, stan je kompletno ofarban u bijelo. Ne vjerujem da ste ikad vidjeli manji stan a veći prozor. I ne vjerujem da ste ikad vidjeli manju kuhinju. Ili manji umivaonik. Međutim, kad sam ušla u taj stan (sa drvenim, tamno smeđim, odličnim parketom), sve mi se učinilo normalno. Osim toga, cijeli stan je namješten u crveno-bijelo-crnim bojama. Kuhinja je opremljena šporetom (u stvari, dvije ploče na struju) i mikrovalnom, te set posuđa, šalica i kuhača iz Ikee. I naravno – vadičep za vino

Međutim, neke stvari su falile pa smo išli u dućan. Koji je doslovce 7 m od nas. U Puli bi to bio neki lokalni dućan (nešto kao Puljanka), a u Mostaru bi to bilo „kod Marinka“ Uzeli smo kavu, mlijeko i neke osnovne stvari. U odnosu na Pulu izbora ima više utoliko što se ovdje prodaju francuske stvari, uz sve ostalo.A cijene su kao u HR (u manjim dućanima). Mlijeko je 0.67€ Nescafe (u staklenoj posudi), 100 gr je 3,35 €. Kiselo vrhnje od pola kg je 1.19€ I tako dalje. Salame nema kupiti da ti netko nareže, nego je već narezana i vakumirana, na tebi je samo da izabereš. Sad ne znam točne nazive svega, ali zaključili smo da je dimljeni losos u Puli 50 kn, a ovdje je za istu gramažu (koja riječ, a) 30 kn.

- Hodajući zombi -

Nakon kupovine osnovnog, spremili smo se za Ikeu. Ako čekate da vam pišem o znamenitostima, ne, nismo ih još išli vidjeti. Digresija: pomalo me plaši taj osjećaj da mi je sasvim normalno da sam tu, da mi je kao da sam tu stalno i oduvijek. A možda sam još uvijek umorna, ne znam.

Uglavnom, šetnja (nama nužna, jer su elementarne stvari falile u stanu) po Ikei je trajala 2 i pol sata. Nemam sad račun, ali dobro, Ikea je svugdje Ikea. Osim što su, eto, bila (i traju) sniženja. Uglavnom, poplun, dva jastuka, hrpa vješalica, vreća za prljavu robu, dvije posude za mikrovalnu, krpe za kuhinju, platnene police za ormar i još dvije vreće sitnarija nas je došlo 111€. A mislili smo da neće ispod 250€ :D

Nakon iscrpljujućeg iskustva u Ikei, prijatelji su nas odveli na večeru. „Koji restoran želite? Francuski, indijski, marokanski, japanski, kineski, libijski, meksički….“ Naravno da smo izabrali francuski. Za ostale imamo vremena.

- Doživljaj restorana -

U francuskim restoranima, svaki menu nudi predjelo, glavno jelo i desert u jednoj cijeni. Neki restorani između glavnog jela i deserta nude sireve. Ne morate pojesti sve, i u tom slučaju, svako jelo ima svoju cijenu.
Nama su za stol prvo stavili tostove od francuskog kruha (baguette) i namaz od samljevenih crnih maslina.
Zatim je došao konobar da naručimo predjelo.

Ja sam naručila za neki sir (kozji sa paprikom, ili tako nešto). Porcije lijepo složene, vizualno odlične a i jako fine za jesti.

Tek nakon što smo svi pojeli predjelo, došao je konobar da naručimo glavno jelo. To me oduševilo. Znači, jedeš ono što ti se u danom trenutku jede i ne moraš razmišljati unaprijed. Porcije nisu natrpane nego su baš taman. Naručila sam filete od patke, u nekom tamnom sosu i sa prilogom od povrća (nije ni mahuna ni šparoga, nego nešto između, intenzivne zelene boje i napravljeno al dente. Cijelo to vrijeme imali smo i kruh, domaći.

I opet nakon nekog vremena, taman kad se glavno jelo slegne u želudcu, došao je konobar da naručimo desert. E tu sam se najviše lomila. Naručiti creme brulee? Crepes suzette? Ili nešto što je jako dobro (po opisu prijatelja), a ne znam šta je. Bacila sam diskretno pogled na susjedne stolove (žene koje su sjedile doslovce pored nas) i to mi ništa nije olakšalo odluku. Na kraju sam se odlučila za crepes suzette. Palačinke sa breskvama i narančom, desert koji diže i potpuno poništava sav umor i uništava otrove u tijelu nakon cijelog dana. Oduševila sam se.

Kad naručujete vodu u restoranu, ako naručite samo „voda“, dobit ćete vodu iz špine, besplatno, a ako naručite „bocu vode“ ili neku određenu marku, onda ćete dobiti flaširanu vodu i naplatit će vam je.

Ono što sam primijetila: francuska hrana te „natjera“ da je prežvačeš i progutaš, pa tek onda uzmeš drugi zalogaj. Većina sireva i vino koje smo pili ima baš taj efekt. Tek kad ti prođe kroz grlo, dobiješ simfoniju okusa. Nevjerojatno. Vino koje smo pili (ne mogu se sjetiti kako se zove, ali bilo je crno - bordo) na prvi gutljaj, odnosno prvi dodir sa nepcima je bilo gorko i trpko. Nakon što je prošlo kroz grlo, postajalo je slatko, voćno, mirisno… Ne znam, ne razumijem se u detalje, ali tako sam ga doživjela. Jednostavno bi bio grijeh miješati ga sa vodom (mada ja to, kao Hercegovka i kao ona koja je probala vrhunska istarska vina imam već u krvi. Vino se ne miješa sa vodom. Točka.).

Iz svih navedenih razloga, večera po francuskim restoranima traje najmanje tri sata. Mi smo ušli među prvima (oko 19:30) i otišli smo oko 23:00, i ostavili smo iza sebe pun restoran. Francuzi jesu glasni, pričaju međusobno kao da su sami u restoranu, ali nas nisu mogli nadglasati. Što je Boris rekao, da su kod nas negdje ljudi sjedili ovako blizu i uz ovakvu atmosferu, na kraju bi svi završili po stolovima, pjevajući, plešući i grleći se. Malo je pretjerao, ali točno sam zamislila scenu.
Dok smo izlazili uz restorana, zaobilazili smo ljude koji su izašli vani zapaliti (potpuno nov socijalni doživljaj), i po tri-četiri parkirana auta koja jednostavno nismo mogli proći ni koljenima ni listovima kako su parkirani jedan iza drugoga. Kolektivno smo se čudili, kako ti ljudi uopće izađu. Nisam slikala, ali ću slikati. Ili se dodiruju branicima (tako je i u mojoj ulici) ili imaju najviše 5 cm prostora jedan iza drugoga. Nevjerojatno.
Uglavnom, nakon cijelog dana i nakon 19 sati na nogama, bilo je lijepo izuti cipele i zaspati u toplom stanu.

(hvala svima na komentarima i ispričavam se što je blog malo stao - ipak sam bila bez neta 8 punih dana)


Post je objavljen 18.01.2009. u 21:06 sati.