Fra Petar Ljubičić rođen je u hercegovačkom selu Prisoju 22. listopada 1946.
godine. Za svećenika je zaređen u njemačkom gradu Königsteinu 1972. godine,
a svećeničku dužnost obavljao je u rodnoj Hecegovini, Švicarskoj i Njemačkoj.
U rujnu prošle godine vratio se u zavičaj.
Razgovor je vođen u travnju 2006. godine.
Je li ovo milosno vrijeme, kako ga Gospa naziva, vrijeme duhovnog čišćenja, vrijeme u kojem nam Bog daruje posebne milosti da bismo ga lakše prepoznali, otvorili se i povjerovali?
Gospa se uvijek ukazuje ondje gdje je velika potreba, gdje narodu prijeti opasnost, gdje smo mi, njezina dječica, kako nas umiljato zove, u velikom iskušenju da pokleknemo pred knezom svijeta, neprijateljem od početka. Nju uvijek po Duhu Svetom šalju Sin i Otac da nam pomogne, da nas vrati sa stranputica, da nas izvuče iz nevolja u koje smo upali. Isus je rekao učenicima da će doći vrijeme kad će im se na drukčiji način priopćivati, davati savjete i upute kako dalje ići i živjeti. Eto, došlo je to vrijeme, Sin šalje Majku da nas povede putem obraćenja, da nas vrati blagodati molitve, da nam pomogne protjerati mrak iz potamnjelih srdaca, da se, slušajući nju, odlučimo za Boga, za mir i dobro, za puninu života, za ljubav koja pripada našoj naravi. Ima i onih koji govore da vremena ima dovoljno te odgađaju obraćanje, plaše se preokreta koji će ih odvesti od navezanosti, materijalnog blagostanja i tjelesnih užitaka. U svojoj sljepoći ne žele napraviti korak u nepoznato, neopipljivo, nemaju hrabrosti prepustiti se ruci koja će ih odvesti u neizmjernost radosti i ljepote. A Gospa izričito kaže: Sad je milosno vrijeme odluke, sad je vrijeme obraćenja jer poslije može biti kasno. Ima i onih koji čekaju znak na Brdu ukazanja, koji znatiželjno s mrvicom sumnje očekuju kad će se, i ako će se, početi događati tajne. A nama je danas dovoljno razumjeti davni znak i Isusove riječi koje vodi u život vječni: Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovome naraštaju (Lk 11,30). Nema većega znaka od ovoga i tko nevjernički traži svoj osobni znak, neće ga imati. Svaki oholi i tvrdoglavi stav koji ne pristaje na mir s Bogom, na obraćenje i promjenu, vodi čovjeka u propast.
Jesu li Gospina sve učestalija ukazanja znak kraja vremena i koliko je rastezljiv pojam posljednih vremena? Jesu li ona povezana s porastom marijanske pobožnosti?
O tome sam čitao u razmišljanjima Grigniona Montfortskog. Očito je da su Gospina ukazanja u zadnjih dvjesto godina sve učestalija. Razumljivo je i nebesko posredovanje jer je danas toliko zbrke, muke i nevolje. Nikada svijet nije bio u većoj nesigurnosti i strahu, u krizi vrjednota i identiteta. Bog čini sve da nas spasi, šalje nam znakove da progledamo, viče i doziva nas, ali slika Svevišnjega i slika bližnjega pomračene su u ljudima. Zato se ne trebamo čuditi što u svijetu ima toliko zla i bolesti, a oni koji čovjeku pokušavaju donijeti sreću i radost, pomažu mu na pogrješan način. Jer kad čovjek sam počne rješavati probleme, a ne slijedi Božje zapovijedi, događa mu se katastrofa, a to, nažalost, malo tko razumije i shvaća. Porast marijanske pobožnosti uvelike nam koristi jer ćemo s njom lakše naći put prema Bogu, vratiti se okomici koja će nas odvesti u njegov zagrljaj. Mislim da će štovanje i čašćenje Marije još više rasti i da će njezino Bezgrješno Srce, kako je najavila u Fatimi, pobjedonosno ostvariti sve Božje planove, nadvladati tamu i vratiti dječicu u okrilje izobilja.
Zar, gledajući u tom svjetlu, nije sazrelo vrijeme o petoj i konačnoj marijanskoj dogmi, dogmi o Mariji suotkupiteljici ili suradnici?
Već dugo vode se o tome teološke rasprave. Mislim da svatko tko malo dublje razmišlja o tajnama vjere, jasno može razaznati veliku Marijinu ulogu koju je odigrala u povijesti spasenja. Razumije se, Isus je jedini spasitelj i otkupitelj ljudskoga roda. On je i Mariju otkupio, iako je bila bez grijeha, ne samo puna milosti, nego sazdana od milosti. Živjela je za milost i od milosti, jer nitko Bogu nije bio tako vjeran i poslušan kao Marija. Ona je majka Isusova, majka Kralja svega stvorenoga, s njim je suosjećala, trpjela i hodala zemaljskim putovima trideset i tri godine. S njim je bila u lijepim i teškim trenucima, s njim je dijelila toplinu obiteljskog zajedništva, bol i muku na Golgoti i radost slavnog uskrsnuća. U svojoj poniznosti i poslušnosti srasla je s likom i djelima Kristovim pa se slobodno može zaključiti da je njezina uloga, među ostalima, bila suotkupiteljska i suspasiteljska. Zar je Gospodin nije okrunio za Kraljicu neba i zemlje, zar joj nije dao sudioništvo u svojoj ljubavi, milosrđu i dobroti. Zato, prihvaćajući i priznajući Gospu, u prvom redu pomažemo sami sebi i svom spasenju. Zato ne vidim nikakvih prepreka i poteškoća koje bi stale na put proglašenja dogme o Mariji suotkupiteljici. To će nam sigurno ojačati vjeru i još nas više ponukati da se prepustimo Gospinu vodstvu.
Vi ste objavitelj tajni, a usto će te uskoro napuniti šezdeset godina života. Razmišljate li o prestanku ukazanja i kada bi to moglo biti?
Ne želim se baviti špekulacijama, ali mislim da je vrijeme sazrelo. Živi se sve nervoznije, nesretnije i razvratnije. S valom globalizacije ruše se postulati ljubavi, pohlepa loče i isisava zdravlje i snagu osiromašenog stanovništva, komadaju se nacionalna bogatstva, privatiziraju se voda i zrak, ozakonjuju se neprirodni brakovi, vodi se otvorena i beskrupulozna bitka protiv vjere i Božjih zapovijedi. Ili će se dogoditi potpuni preokret, jer kozmetički i površni zahvati više ne mogu pomoći, ili će, a toga se plašim, iz ovog kaosa i kakofonije izbiti nemiri i ratovi. Ali Bog je milostiv. Možda je sve ovo i dopustio da bismo se trgnuli, otvorili oči i prenuli se iz narkotičnog sna. Velike promjene su na vidiku, ali teško je prognozirati kako će sve završiti. Jedino sam siguran da je mnogo toga povezano s Gospinim međugorskim tajnama. Nama je moliti i vjerovati, a sve ostalo prepustimo Božjoj ljubavi, pravdi i mudrosti.
Image and video hosting by TinyPic
1. Fra Petar u Međugorju, listopad 2008. godine 2. Susret s bratom franjevcem 3. U ozračju radosti i ljepote
Sudjelujete na duhovnim vježbama te i sami vodite mnoge seminare duhovne obnove. Recite nam nešto o problemima koji tište i muče današnje ljude. Što je molitva otklinjanja ili mali egzorcizam?
Molitva otklinjanja pomaže ljudima da ponovno uspostave unutarnju ravnotežu i povrate narušeni mir, ona ih vraća na put evanđeoske ljubavi, obnavlja ih duhovno i tjelesno, oslobađa ih od loših navika, raspiruje u njima plamen vjere i radost Gospodinovu. Uostalom, poziv svećenika i jest da naviješta Radosnu vijest, moli, liječi i oslobađa, da pomognu vjernicima, i ne samo njima, jer svi smo djeca Božja, da se odupru zlim navikama i da se izvuku iz mreža u koji ih je uplelo neznanje i knez svijeta.
Na molitvenim susretima najčešće mi pristupaju ljudi koji su iz znatiželje, a zatim iz očaja upali u zamke zloga. Sve počinje čitanjem horoskopa i posjećivanjem kojekakvih gatalica, koje im čitaju iz dlana ili u šalici kave gledaju sudbinu. Ma kako ljudima u prvi mah sve to skupa izgledalo bezazleno, iza svega se ipak kriju velike opasnosti koje otvaraju vrata magiji i sili tame. A kad se pojave nesanice, nemiri i problemi u obiteljima, tada, umjesto da se vrate na pravi put, oni upadaju u još veće zamke i beznađe. Odlaze hodžama, vidovnjacima i guruima, koji pričajući manje-više jedne te iste stvari, nekima ponešto i pogode, pa potencijalne žrtve postaju povjerljivije prema svojim lažnim prorocima. No, situacija s vremenom postaje sve teža i kad se nađu pred nepremostivim zidom, dolaze Isusovim službenicima i traže pomoć, a mi ih vraćamo u krilo Crkve. Takvim ljudima treba prići smireno i razborito, objasniti im da ih je vodila slabost i muka, da su tražili slamku spasa na krivom mjestu. Zatim se osoba u svetoj ispovijedi odrekne svega onoga što je činila i griješila protiv prve Božje zapovijedi. Nakon molitve otklinjanja, Gospodin je oslobađa navezanosti i odvaja je od nadnaravne snage tamnih sila. Tek tako ozdravljeno biće može ponovno disati punim plućima i prikloniti se pravom životu. No, često se radi i o drukčijim problemima, gotovo prokletstvima, naslijeđenim od davno umrlih članova obitelji ili bližih rođaka. Radi se o ljudima koji su nepomireni otišli na onaj svijet zbog svađa, međa, neispovjeđenih smrtnih grijeha i mnogih drugih opačina. Njihovi potomci često teško pate, nemaju mirnoga sna, lome se u nemirima i konfuzijama. Mnogi u početku i ne slute o čemu se radi pa im na um dolaze i crne suicidne misli. Zato nam je Gospa u Međugorju i rekla da se molimo zbog vlastitih opačina i onih grijeha koje učiniše naši preci. Čovjeku je najvažnije da se odluči za Boga, da moli, ide na svetu misu, ispovijeda se i klanja pred Presvetim sakramentom, a onda neće izostati milosti i učinci takva življenja.
Htio bih još reći da je danas teško naći čovjeka kojemu je lako. Svakome je providnost dopustila da nosi svoj križ, a bježati od križa, osloboditi se križa, znači ići crtom manjeg otpora, a to nije dobro. Ne smijemo zaboraviti da su naši praroditelji protjerani iz zemaljskog raja, a u nama je ostala čežnja za njim. Mnogi su pokušali na zemlji stvoriti raj, uvidjeli da je to nemoguće i odustali. Ovaj život u svijetu za nas je u mnogo čemu čistilište i zato ne vjerujmo lažnim prorocima koji donose sreću, raznim sljedbama koje se materijalno bogate na našoj naivnosti. A naša najveća sreća je u spoznaji da nas Bog voli, da za svakoga od nas ima plan koji mi nepogovorno moramo prihvatiti u dobru i zlu. Svoj križ može nositi samo onaj koji ljubi i razumije što je žrtrva. Zar Isus u Getsemaniju nije u viziji vidio sve ono što ga čeka, zar nije molio da ga, ako je moguće, muka mimoiđe, ali je svejedno skrušeno prihvatio put Očeve volje. Tako se i mi, u dane kad se na nas sruče poteškoće, bolesti i nevolje trebamo prikloniti i prepustiti Providnosti.
Fra Petre, iako danas živite u Njemačkoj, ne mislite li da će providnost htjeti da se u vrijeme objavljivanja prve tajne nađete u Međugorju?
Iskreno govoreći, ja tako i slutim. Inače, želja mi je da u Hercegovini, možda u blizini Tomislavgrada, otvorim molitveni centar u koji bi navraćali karizmatici. Držali bismo duhovne vježbe, čitali Sveto pismo, molili se za obraćenje svijeta. Svakoga bih mjeseca tjedan dana proveo u Međugorje, krijepio se na izvoru milosti i ispovijedao hodočasnike. Ako ikako bude moguće, želio bih da me oslobode od stalne službe i župničkog posla, a ja bih za uzvrat danonoćno radio ono čemu me srce vuče, odazivao se i posjećivao potrebite ma odakle me zvali. Neobično me raduje kad vidim da se ljudi obraćaju, da idu na svetu misu, da slave Boga. Oduvijek sam svim srcem volio Gospu, naučila me svojim primjerom kako se treba u životu žrtvovati. Zato sam sretan u svom pozivu i osjećam da bi u slobodnijoj službi, možda s malo manje administrativnih obveza, mogao biti korisniji i puno više učiniti za braću i sestre.
Želite li još nešto poručiti čitateljima?
Moramo shvatiti ovaj milosni trenutak kao najvažnije vrijeme u našem životu, izmoliti od Gospodina blagoslov za nas i za sve one s kojima smo izravno i neizravno povezani. Time ovaj trenutak života pretvaramo u trenutak spasenja za sebe i druge. Zato prosimo Gospodina da nam da snagu, jakost i milost po kojima ćemo živjeti sadašnji trenutak, molimo ga da blagoslovi nas i sve one s kojima smo povezani, da preporodi sve one koji još ne upoznaše njegovu ljubav. Svoj svećenički blagoslov dajem svim čitateljima ovih redaka, svim njihovim obiteljima i prijateljima. Svi skupa zahvalimo se majci Mariji koja je došla da nas povede putem svetosti, da nam otkrije neizmjernu toplinu Stvoriteljeve ljubavi, da nas odvede u luku vječnog spasa, u okrilje kraljevstva nebeskoga, u ljepotu iz koji potječemo i kojoj nam se je vratiti. Amen!preuz sa bloga međugorski glas,blog,hr
Post je objavljen 19.01.2009. u 20:49 sati.