Novi stan, novi kvart, novi početak.
Nažalost, taman kada smo doselili u tu „oazu zelenila u centru grada gdje cijena kvadrata nikada ne pada“, zatvorio se legendarni diskont pića, odnosno nije se zatvorio, nego ga je šugavi Konzum preuzeo. Tako da ništa od finih pivica i zanimljivih čajeva, šmrc... Do kraja prošle godine taj je diskont radio svaki dan do 21h, nedjeljom do 20h, a vidi ga sad... Ne radi nedjeljom, finih pivica je još malo ostalo, nakon što ih prodaju neće naručivati nove, a onih čajeva nema više...
Kvartovska birtija u koju smo počeli vjerno hodočastiti još od početka adaptacije se točno tih dana kada smo doseljavali/useljavali zatvorila zbog preuređenja. Da stvar bude još čudnija, imaju nove pločice- koje su iste naše kupaonske....
I tako nas je kvart dočekao.
Oaza zelenila u kojoj se od zelenila zbog aktualnog razdoblja godine može pronaći tek poneko zimzeleno stabalce pokriveno bjelinom koja se rasprostrla po parkovima i nogostupima... Zbog samog uzroka te bjeline se moramo grijati na plin i baš je neobično kako se naše useljenje u stan u kojem plinski bojler ima glavnu riječ poklopilo sa početkom plinske krize...
No, bez obzira na navedene obeshrabrujuće znakove dobrodošlice, tu je dučančić u kojem prodaju domaće povrće i voće, a imaju i ribe, mekušce, školjkaše... Čini se da ću ga češće posjećivati, potrebni su mi vitamini i omega-3 masne kiseline...
Eto, nadam se da će ova, "jubilarna" sedma selidba u mojem kratkom životu biti sretna, no ne i posljednja.
Ono što najviše volim kod selidbi, a naročito kod ove je bacanje starih stvari i miris novoga.
Bacanje starih stvari je oslobađanje od nepotrebnog, prašnjavog, nesvrsishodnog tereta, olakšavanje i rješavanje problema prostora za sebe i svoje misli. Tako sam ovaj put bacila brdo papira, skripti, starih dokumenata, knjiga, novčanika, starih i razvučenih ručnika, krpa, čarapa, majica, tanjura, boca, limenki, štipaljki, pa čak i dva tostera i staro računalo (u reciklažno dvorište, naravno). Oh, koliko nepotrebnih stvari čovjek nakupi s vremenom! Još kada bih se tako mogla riješiti suvišnog tereta iz svoje glave, bila bih presretna. No, za to nije dovoljno imati vreću za smeće i kontejner iza zgrade...
A novi mirisi su bili rijetkost pri mojim selidbama. Obično bi useljavala u neke stare, podstanarske stanove. Novi mirisi su prije ove selidbe bili prisutni kada sam se sa svojim roditeljima prije desetak godina uselila u njihov prvi stan. Nikada neću zaboraviti taj dan kada smo nakon nošenja stvari na drugi kat ja i mama odmarale u novoj kuhinji zadovoljno grickajući kikiriki i masline punjene paprikom (iz nekog razloga to je tog trenutka bilo jedino jestivo dobro u stanu). Bit cijelog tog trenutka bilo je zadovoljstvo konačnog posjedovanja vlastite nekretnine iz koje vas nitko više ne može otjerati. Sigurnost i mir, bez obzira na kredit. I kamatu koja raste.
Samo da nam potraje plin...
Post je objavljen 12.01.2009. u 12:40 sati.