Pred neki dan sam se vratila iz Linza gdje sam se upoznala sa svojim budućim kolegama i predavačima u sklopu ovogodišnjeg velikog školovanja koje me čeka.
Bez brige, neću vam pisati o tome kako sam zaobišla sva tipična turistička mjesta za sve one jadnike koji nisu tako fantastično informirani kao ja, kako sam super jela u najboljem restoranu u gradu, i usput odmah procijenila koja je kupovna moć stanovnika, da li ih je zahvatila recesija i slične ocjene turbo-globetrottera.
Nemam pojma gdje se najbolje jede u Linzu, ušla sam u prvi restoran jer sam vidjela da imaju omiljenu mi juhu od tikve i da nije preskupa. Obišla sam mjesta po principu blizine smještaja gdje sam odsjela i vremenu koje sam imala na raspolaganju i po principu, ovo mi izgleda dobro ili primamljivo, pa idem vidjeti... Dućani su bili krcati, ali ne bih se upuštala u analize je li to zbog sniženja cijena ili činjenice da je gradić puno manji od Beča, pa su dućani zbijeni u nekoliko ulica oko centra.
Kako bilo, čim sam se smjestila i nakon juhice i pivca, odlučila sam, budući da je Linz ove godine Europski grad kulture, prošvrljati na neki kulturni događaj ili izložbu.
I našla sam suvremeni kompleks s dvije izložbe, mediotekom, kino-dvoranama s, navodno dobrim vegatarijanskim restoranom (to sam doznala od domaćih dan kasnije - jesam sirota turistikinja).
Kako je već bilo kasno navečer, a sjedenja u vlaku mi je bilo dosta za taj dan, odlučila sam se za izložbe, po vrlo pristupačnoj cijeni u odnosu na bečke muzeje koji su vrlo često precijenjeni i preskupi.
Krenula sam sa izložbom Am Sprung Junge Kunst-Szene Österreich, iliti mladom austrijskom umjetničkom scenom. Super mi je što si u umjetničkom svijetu još sa 35 u kategoriji mladih... nekada su umjetnici u toj dobi već umirali od tuberkuloze, makar sam se malo zbedirala jer ja više nisam u toj kategoriji mladih, a ne osjećam se baš kao neka sredovječna gospođa.
No dobro, skrenuh malo.
Dakle, bilo je tu od onih već viđenih instalacija s raznim porukama (koje me ne oduševe uvijek, ovisno o ideji), do sasvim originalnih i meni još ne-viđenih rješenja jednog iglua napravljenog od malih bubnjeva, u koji se ulazi i unutra naravno bubnja, pa do skupljenih skica, crteža, fotografija i zapisa prve austrijske arhitektice Margarete Schütte-Lihotzky po čijem je rješenju sagrađen Volkhaus /Ljudski Dom u Klagenfurtu. Do tada nisam čula za nju, a zaintrigirao me izraz Frankfurtske kuhinje. Kako mi je mlada (ispod 35) simpatična kustosica objasnila, to su bile moderne kuhinje nakon 2. svjetskog rata, koje je arhitektica zamislila za suvremenu zaposlenu ženu (ipak je kuhinja još uvijek carstvo žena).
Kuhinja je integrirana u dnevni prostor, malena, praktična, ujedno i radni prostor, od jeftinih materijala, kao i mali svima pristupačni stanovi. Jer gospođa je ostala i nakon rata vjerna komunističkoj ideji, pa je zbog toga i dobivala vrlo malo narudžbi u vlastitoj zemlji (priča o proroku u svom selu se i u ovom slučaju potvrđuje).
Nakon još jedne autorice koja je na fotografijama poznatih umjetnika i javnih osoba s početka i prve polovice prošlog stoljeća, izmijenila imena tako da do izražaja dođu sve one zataj(e)ne žene koje su bile označivane kao nepoznate prijateljice, muze i sl... bilo mi je dosta ženskog umjetničkog svijeta, pa sam se uputila u labirint muškog mozga pod imenom Ronalda Morana. Sve plohe i podovi su obučeni u vatu, imala sam osjećaj da sam u nekom nebeskom labirintu, malo me ulovila panika kada nisam odmah našla put do izlaza, ali nakon par pokušaja izvukla sam se iz prostora konstruiranog po mom omiljenom životnom principu, krenem-pokušam-promašim-vratim se... i tako dok ne nađem izlaz.
Na kraju sam si pogledala jedan odličan dokumentarni video zapis o ljudskim grimasama, i promjenama izričaja na licu koji su bili izmontirani na neku dobru pjesmu.
Pokupila sam hrpu kulturnih prospekata i časopisa, doznala u Linzu da je 2009. godina posvećena Haydnu, koji nije potekao iz Gornje Austrije, ali eto... ipak je Austrijanac, a Linz je središte kulture i bitno je da informacije kolaju bez obzira na lokal-patriotizam.
Baš sam na povratku navratila u jednu kapelicu kad me nazvala djevojčica od kuće da se kao i svaku večer pomolimo, pa smo to i učinile telefonski, a kad sam joj rekla da sam baš u kapelici, bila je oduševljena kako me dobro ulovila.
Uz naravno obavezno pitanje što ću joj donijeti iz Linza.
Drugi dan sam se promuvala gradom, fotke neću stavljati, jer su sve mutne s obzirom da djevojčica otkriva od nedavno svoj fotografski talent, a mama ne provjerava je li leća ostala masna od prstića.
Odlučila sam donijeti Savršenom Linzer Tortu za koju je zadnji puta kada smo bili u Linzu na jednom natjecanju u plivanju monoperajama, izjavio kako mu je to jedna od boljih slastica.
Našla sam u tipičnoj slastičarnici jednu zamotanu u starinsku kariranu krpu, pa sam ju uzela.
Djevojčici sam htjela kupiti neku tipičnu lutkicu u nošnji, ali kako nisam našla ništa u blizini, kupila sam jednu stravično-ružnu malu princezu za koju sam pretpostavljala da će ju oduševiti, jer joj takve stvari nikada ne kupujemo.
Nakon čitavog dana radionica i kratke pauze, vratila sam se krepana doma. Savršeni je zaključio kako prava originalna Linzer Torta nije bogzna što, i da ona industrijska, koju povremeno kupimo u Beču (sa svim onim više i manje opasnim E-dodacima) ima bolji okus.
Užas od male bebe je izazvao zato potpuno oduševljenje, pa sam si mislila kako je lijepo nekada živjeti u umjetno-plastičnom svijetu nekih frankfurtskih kuhinja koje su svima pristupačne, a čovjeka vesele.
A onda sam se bacila na pričanje o Linzer torti djevojčici prije spavanja.
Izmislila sam neku priču o tajnom receptu kojega stari majstor nije htio otkriti svom šegrtu, pa je postojala opasnost da se zauvijek izgubi.
A onda je došla neka mala djevojčica-šegrtica i on je unatoč tome što ženska bića ne slove kao najpouzdanija za čuvanje tajni, odlučio prenijeti recept baš njoj, vrijednoj i strastvenoj ljubiteljici kolača i torti.
A ona je naravno kao pravo žensko odlučila svima obznaniti recept, pa ga je ispričala po čitavom Linzu, kako bi svi mogli uživati u tom kolaču i kako bi ga svi mogli sami raditi doma.
Eto kako su na mene podsvjesno djelovale ženske-komunističke feministkinje koje sam upoznala na izložbama u Linzu.
Djevojčici se priča jako dopala, osim kraja za koji je zaključila kako više torta nije posebna, jer svi znaju kako se radi. A kada me tužna pitala zašto i ona ne može sa mnom u Linz, sjetila sam se da je zadnji puta na natjecanju ona bila u mom trbuhu, pa sam joj ispričala gdje smo sve već bile u tom gradu, kako je Savršeni kod parkiranja naglo zakočio, ja sam se trznula, a ona me iz protesta tada tako izudarala da se toga i dan danas znam sjetiti.
Nije baš bila oduševljena tim sjećanjima, koja i nisu njezina, ali bila sam već tako umorna da sam joj na brzinu obećala kako ćemo otići zajedno jednom opet u Linz.
Što sve umorna majka ne radi za svoje dijete, a kako je blog neka vrsta mog virtualnog djeteta, šaljem ga isto u krpe i krepana idem spavati.
Recept za Linzer tortu vam naravno neću odati, jer je danas svemoćni Internet ionako najveća baba ovog svijeta.
Post je objavljen 11.01.2009. u 23:02 sati.