Stisla je zima. I vani...i unutra...hladno je. Još sad svi i o tom plinu pričaju...sad neka i to ugase pa ćemo se svi u pingvine početi pretvarati. Zapravo, protiv te, vanjske, zime i imam lijek. Obučem se ko medvjed i super mi je. Ali što s onom zimom iznutra. Koja dođe sasvim neočekivano. Bez najave. Nakon sunca i ljeta usred zime, odjednom oblaci prekriju nebo, zahladi kao na Grenlandu i sve se iznutra okameni. Sledi. Stvarno mi je već dosta te zime. Dosta mi je toga proljeća i ljeta na kapaljku, varljivog i prevrtljivog sunca koje se uvijek smije i grije one koji tu toplinu ne zaslužuju. A što treba učiniti da se zasluži sunce? Dosta mi je stalnog pospremanja nereda koji je netko drugi jedom napravio, pa odluči razbacati i sve ono što sam ja posložila. Volim urednost i red, ali da baš volim spremati nered, ne volim. I ne želim! Je li formula uspješnosti toliko teška i nedokučiva? Dosta mi je stalno slušati komplimente i hvale na moj račun, a znam da nakon njih uvijek ide nekakav ALI. Dosta mi je prevrtanja po krevetu s nemirom u glavi i stalnim pitanjima na koja nemam odgovore ili na koja mi drugi pokušavaju odgovoriti...voljela bih jednom barem čuti istinu, od početka do kraja, bez obzira koliko brutalna bila. A zašto je nitko nije spreman reći??? Zar je toliko teško biti iskren? Prema drugima, a prvenstveno prema samome sebi. Ili je jednostavno prošlo vrijeme iskrenosti, a ovaj je svijet postao preokrutan za još malobrojne iznimke u koje, smatram da, i sama pripadam?
Možda je vrijeme i za mene da se okrenem i pridružim društvu gadura???
Post je objavljen 11.01.2009. u 11:22 sati.