Pregled posta

home, fucking home

Pišem iz iste sobe kao i onda kada sam pisao onaj post dolje. Pišem kao i onda. Zabrinut. No ovaj puta zato jer ne znam kako ću vidjeti svoju voljenu, kada ću je vidjeti. Onaj posao ipak nije bio kao ono što sam mislio da je. I jednostavno bio je neprihvatljiv, nisam pristao na njega.
Što da kažem, razočaran sam...
Taj dan kada sam putovao u zagreb bio sam tako uzbuđen i bio sam sretan što je vidim. Bio sam napet no ona me je opuštala stalno. Dok sam došao na posao i spoznao da mi je radno vrijeme 13 sati na dan, da iako bi bio u zagrebu svoju voljenu ne bih uopće viđao...
Odustao sam od tog posla. I ne znam kako sam uspio opet joj pogledati u oči, nisam uspio.
Razočarao sam se.
Pitao sam je da ide kod mene pošto sam sljedeći dan putovao doma. I tako je i bilo.
Bilo je to prvi put da skupa putujemo i bilo je vrlo lijepo moram priznati. Sami u kupeu do virovitice.
Grlili smo se, mazili i ljubili cijelim putem. Smijali se i pričali. Bilo je divno, da doista divno.
Kada smo došli do virovitice nismo odmah išli doma, otišli smo do parka i grudali se, pokušali sanjkati no ja sam se razbio i klizali se.
Šetali smo parkom i razgovarali, pokazivao sam joj mjesta gdje sam provodio vrijeme kao mlađi.
Odlučili smo ipak krenuti doma kada je moja stara nazvala da dođemo na ručak. I tako smo došli u toplo, jeli i pili čaj. Provodili bi vrijeme kao i uvijek. Ne mičući se iz moje sobe. Ležali na krevetu, ljubili se, mazili, slušali glazbu... uživali jedno u drugome. I tako kao i obično odlučila bi da ode zadnjim vlakom. Možda i zato jer nisam mogao zadržati suze i čvrsto je zagrlio, plakao dok sam osjećao njen miris. Nisam želio da ode. No znali smo oboje da mora.
Nismo ni slutili koliko će nam ova noć biti duga i lijepa iako moramo sada snositi posljedice.
Vlak je kasnio. Pisali smo koracima po snijegu, ljubili se i grlili. Volim vidjeti njeno anđeosko lice nasmijano. To lice mi je sve što imam u životu.
No tada smo se počeli brinuti jer je mutavi vlak kasnio preko 2 sata. A glupan na stanici nam je rekao krivu informaciju o vlaku na koji treba presjesti u koprivnici. Odlučili smo da ostane spavati kod mene.
Nisam je mogao smiriti odmah. Pokušao sam. No objasnio sam joj da što god bilo, sada dok možemo biti skupa moramo vrijeme iskoristiti. Prvo smo mislili da ide u 2 u noći s vlakom pa mi je spavala u krilu a ja sam bio za kompjutorom kako bi se održao budnim.
Onda kada sam razmislio, nisam htio da putuje tako kasno sama. I nisam htio da sama ide po ulici u 5 ujutro. Pa je ostala kod mene spavati i s vlakom u pola 8 ujutro je išla doma.
Bojali smo se posljedica kada se vrati u dom. Nismo znali kako će reagirati.
No eto, sad je kako je. Ne znam kada će opet doći kod mene, kada ću je vidjeti i kako ću je vidjeti.
Nemamo novaca ni za proklete bonove a dugova imam na sve strane. Jednostavno, teško je ovo .
Čujemo se jedino tako da ona posudi od nekog za poruke a ja iskoristim web sms kojih je 10... imamo 2 accaunta pa je kao 20 al obično ne stane sve u jednu poruku.
I što sada da radi, osjećam se usamljeno.
Čujem je tako malo, i želim je tako jako.
Nedostaje mi, ona mi je jebeno sve u ovom prokletom životu.
Kako da živim bez nje? Kako da se suzdržim od tuge i suza, od boli koja razara kada se sjetim da je ne mogu vidjeti.
Ne želim da zna koliko patim kada nismo skupa ali ne mogu ne reći joj to jer nadam se uvijek njenom tješenju jer ona je to oduvijek radila najbolje.
She's my savior.




I što da radim sada? Ne znam odgovor na ovo pitanje. Ne mogu doći do love da nam kupim bon. Da je čujem, barem njen glas. Kada ne mogu gledati u njezine divne oči. Kada ne mogu durati njenu meku koži, mirisati je. Blagi miris poput proljetnog jutra. Volim ga, nježno me mazi iznutra.
Zašto ljudi ne vide da ne možemo jedno bez drugoga?
Zar ne vide da nas samo uništavaju mi ne želimo jedno bez drugoga. Trebamo jedno drugo.
Ja nisam kao prije. Ne mogu biti sam svoj. Jer ja nisam svoj. Ja sam njen.
Ja nisam kao prije i ne mogu se boriti bez nje no mogu za nju. No uvijek trebam znati da se borim za nju.
Na mojim prsima tragovi njenih ugriza. Na leđima tragovi njenih noktiju. I sve me to iznova ubija, vrti u krug. Sjećanja...
Diram se po koži, želim da to ona radi. Kosa mi leprša po golim leđima i prsima, znam da bi je ona maknula. I širim ruke, ležim na krevetu i puštam suze neka teku.
Mislim si...
Misliš li i ti sada na mene? I slutiš li dok spavaš ljubavi da sam ja budan. Brinem se o tebi, za tebe. Tražim način da dođem do tebe. Da ne spavam i da pokušavam posuditi novac da te čujem, da pokušavam naći posao da budem blizu tebe. Shvaćaš li dušo? Ja ne mogu bez tebe biti.
Sve što ja radim je za nas i sve što ja želim je da nas dvoje zauvijek ostanemo par.

Reći ću ti nešto što možda nikada nisam.
Ponekad kada ti kažem da se ponašaš glupo zapravo želim da me razuvjeriš da si hladna i da mi daš što više emocija i pažnje.
Svaki puta kada si sretna i kada vidim poruku u kojoj se potrudiš opisati mi svoje emocije, jednostavno mi produžiš život. Jer se toliko nasmijem da me i bogovi vole gledati.
Često kada te ne čujem nit vidim poželim raditi sve kao i prije. Želim uzeti žilet i razrezati svaki dio tijela koji prije nisam, želim krvariti i plakati kao nekad. A nisam više tako mal i morao bih se nositi s svime što život nosi znam, znam...
Volio bih da znaš da nikada nisam prestao misliti na tebe i onda kada sam želio da misliš kako te ne volim volio sam te i onda kada sam doslovno umirao bilo mi je žao samo jedne stvari.
Bilo mi je žao jer ti nisi bila tamo da ti kažem da te volim, stvarno te volim.
I znam da ne voliš kada pričam da te gubim ali ja se tako prokleto bojim da te ne izgubim i znam da ne voliš kada pričam o smrti ali ja tako prokleto želim nestati s lica zemlje ako tebe izgubim.
Jutro nije jutro kada ne vidim divne riječi od tebe u poruci. Noć nije noć i ne mogu spavati sretan i opušten ako mi ti ne zaželiš laku noć

Do sada sam ti dao sve što sam moga i imao nemam više ništa. Sve imaš moje ljubavi.
Molim te, molim te shvati me. Ne mogu biti kao prije u tvojim očima očito no tu sam...
I ne mogu biti nasmijan ako mi ne pomogneš, ne mogu biti vedar i sretan ako mi ne pomogneš.
Shvaćaš? Ne mogu živjeti, ako mi ne pomogneš.
Možda je djetinjasto i možda mi ne doliči. Možda i nisam najbolji primjer kako se boriti za život a stalno o tome govorim ali to je samo zato jer mi ti nedostaješ. Moje su misli mračne, moje srce je tužno i moja duša vapi, oči plaču.
Ja ne mogu skriti suze, ja ne mogu skriti ožiljke i ne mogu skriti emocije.
Trebam te, volim te, želim te...
Budi uz mene zauvijek i ja ću biti uz tebe zauvijek.
I nikada neću dopustiti da te išta povrijedi i nikada ali NIKADA neću dopustiti da nas itko razdvoji.
Volim te, volim te....
Boli me srce... duša....
No volim te...
Obožavam te.....
Oduvijek.... sada...
I... zauvijek....


Samo tebe pratim

Anđeli, anđeli su je čuvali
U moje ruke, u moje muke je donijeli
Ona je bila lijek, ona je bila sve
Što život dao mi je
I ona je otišla, otišla je
Kao i sve prije nje sve
Zauvijek od mene.

Raspadalo se je tijelo što je ljubila
Raspuklo se srce koje je ubila
Bolio je miris što mirisao je na nju
Borio sam se s životom i u snu
Borio sam se, borio da vratim ju.

Nebesa sam naljutio
Svojoj upornosti se čudio
Svojoj ljubavi divio
Druge sam za sve krivio
I shvatio sam da je kraj, kraj svega
Ako nje ne bude da ću ostati ispod leda
U grobu od suza i tuge
Ako nastavim umjesto njenih usana ljubiti druge.

Molio sam boga da vrati je
Iako boga nikada volio nisam
Molio sam anđele da je vrate
Da život moje ne trate
I vrijeme koje možemo biti zagrljeni, ne razdvojeni
Molio sam život da potraje, da potraje
Da imam je, da imam je
Da nikada ne napusti me.

Molio sam je da mi šapće ime ljubavi
Molio sam je da mi šapće stihove najdraže
I mazi me, mazi me
Po licu, po kosi, po tijelu
Moje najdraže
Volio sam, volio sam je
Volim, volim je
Želim da zna koliko stalo mi je
I više nego pisati znam
I više nego crtati znaju slikari
Svaku pjesmu moje srce ti podari
Pa iako za njih gotovo nitko ne mari
Osjećam kako moje tijelo stari
Mlad sam ja, mlad sam ja
Izgubljen u svijetu bez kompasa
I samo tebe pratim, samo tebe pratim
Izgubljen bez tebe samo se klatim
Zauvijek zato, zauvijek, samo tebe pratim.


Mrzim prolaziti sve ovo iznova i mrzim ne imati te a imati.
Teže je podnijeti kada nešto imaš a ne možeš do toga nego kada nemaš pa želiš to.
Ali opet lakše je ovako, barem nešto grije moje srce. Kada znam da si ipak moja.
Da sam vjernik molio bih se... da barem imam kome...
Postoji li netko tko mi želi, može pomoći?
Gubim sve ljude koje volim volio bih da barem ti ostaneš zauvijek.
Znaš kako volim onaj stih... i wont stay forever just till the end of time...
Da to... i pisao bi ti poruku od kada si mi rekla da se čujemo u ponoć ja ti želim pisati poruku.
Želim ti reći da tvoj debelji medo stalno misli na tebe i tako te prokleto želim stisnuti uz sebe.
Možda neki ne mogu shvatiti zašto sam ovakav i rekli su mi neki da, da se ponašam djetinjasto i da mi ne doliči kako se ponašam. Ali jebote, kao da mi je stalo.
Volim te, želim te, želim te ljubiti, grliti, maziti. Trebam te!!!
Nemoj se ljutiti na mene nikada molim te. I nemoj se derati nikada molim te. Samo reci što želiš i uvijek ću rado napraviti nešto što želiš da napravim.
Nemoj molim te, molim te nikada me ostaviti...
Jer umro bi da moram živjeti bez tebe...
I zauvijek me voli kao i ja tebe...
I zauvijek ćemo ostati. Zauvijek. Smrt nas ne može rastaviti.



Post je objavljen 10.01.2009. u 22:48 sati.