Danas sam listajući neke svoje stare bilježnice nabasala na predivnu misao koja potječe od nekog neznanog afričkog plemena. A glasi ovako:
U Africi se svako jutro probudi lav.
Zna da mora trčati brže od gazele da bi je ulovio ili
će uginuti od gladi.
U Africi se svako jutro probudi gazela. Zna da mora trčati brže
od lava ili će izgubiti život.
Svakog jutra kad se probudiš ne pitaj se jesi li lav ili gazela,
nego počni trčati.
Waaa! Kako su lijepe, kako iskonski mudre ove riječi! Osjetila sam ih negdje iznutra! Osjetila sam kako su potekle ka mojoj duši, onako prirodno i bez napora kao što i rijeka teče ka moru! Okrijepile me energijom zemlje, sunca, kiše i vjetra. Mirisom Afrike. Dalekim zvukovima bubnjeva i sjetnim pojanjem. Pticama koje se raduju prvim zrakama sunca...
Ova misao govori tisuću rijeci! A meni je rekla: Ne boj se! Život nije ni nepravedan, ni pravedan, nego je takav kakav jest. I nije važno jesi Ii lav ili gazela, važno je da se svako jutro probudiš i daš sve od sebe. Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami...
Ne znam, ova izreka kao da me zdrmala iz korijena, ali i umirila. Osjećam se divno. A vi, dragi moji, kako ste shvatili ovu izreku, kako ste je osjetili, je li i vama "legla", što je vama šapnula? Jedva čekam da vas čujem...
Post je objavljen 10.01.2009. u 22:12 sati.