Marketing
O putevima i cestama (ali životnim)
U ovom postu sam napisao nešto o mom radnom danu, a sad bi htio malo razjasni zašto sam sebi nametnuo ovakav režim.
Ne mogu se podičiti bogatom sportskom prošlošću. Dok sam bio u osnovnoj školi trenirao sam nogomet i tenis, ali na rekreativnoj razini (3-4 puta tjedno). U ljeto 2005. surfajući internetom naletio sam na triatlon i odlučio pokušati. Volio sam sva tri sporta, pa sam mislio da ću brzo zavoljeti i njihovu kombinaciju. Bio sam potaknut istim motivima koji tjeraju ostatak sportsko neaktivne populacije da se krene baviti nekim sportom. Htio sam bolje izgledati, poboljšati kondiciju, a mislio sam da će dobro zvučati kad nekome kažeš da se baviš triatlonom. Kasnije sam shvatio da se treningom može poboljšati i tjelesni izgled i kondicija, ali treća stvar baš i ne drži vodu jer te većina ljudi u našem podneblju počne smatrati čudakom ako im kažeš da treniraš tako nešto.
U jesen 2005. godine učlanio sam se u klub. Trenirao sam u maloj grupi početnika, tako da su treninzi uvijek bili zanimljivi, a uz to endorfin je počeo udarati u glavu pa me sport sve više privlačio. Ubrzo je došlo proljeće i prve utrke. Imao sam dosta dobre rezultate za nekoga tko se tek počeo baviti sportom. Iznenadio sam se napretkom koji sam postigao u relativno kratkom roku. Tempo kojim godinu prije nisam mogao trčati 1 km sad sam bez problema držao na 10 km (i to nakon plivanja i bicikla 
). Potaknut početnim “uspjesima” počeo sam triatlon shvaćati nešto ozbiljnije, premda mi je i dalje bio dosta nisko na listi životnih prioriteta.
U ljetnim mjesecima 2007. godine došao sam do raskrižja puteva. Završio sam fakultet i počeo tražiti posao. Bilo je vrijeme da se posvetim struci, a sport stavim u drugi plan. Ionako je bilo iluzorno očekivati da bi mogao napraviti značajniji rezultat u sportu s obzirom na relativno kasnu dob u kojoj sam se počeo baviti istim. Vođen tom logikom odlučio sam se za posao koji je uključivao dosta putovanja. Na putovanjima bi mogao bolje ispeći zanat, te bi dobio priliku upoznati zemlje u koje putujem kroz oči njenih stanovnika, a ne kroz oči nekog turističkog vodiča. Tom odlukom sam definitivno triatlon stavio u drugi plan, jer ozbiljan trening i česta putovanja baš i ne idu ruku pod ruku, a osim toga treninzi u nekim egzotičnijim lokacijama (npr. Alžir) bili bi teško izvedivi. Namjeravao sam nastaviti sa treningom, ali na znatno nižoj razini. Iako mi se činilo da sam donio ispravnu odluku u mene se uvukao nemir i nekoliko noći nisam mogao zaspati. Logika i zdrav razum su govorili da sam postupio ispravno, ali pojavio se neki glas u meni koji se počeo buniti. Tih dana sam dosta razmišljao (nisam imao izbora, pošto nisam mogao zaspati ). Shvatio sam da mi je triatlon postao puno više od hobija i da bi najsretniji bio ako bi jednog dana od njega uspio napraviti posao. Pošto nisam htio živjeti sa nesanicom i onim "glasom" kojeg bi morao slušati ostatak života, odlučio sam malo promjeniti moju prvotnu odluku.
Nisam htio tek tako iz života izbaciti nešto u čemu sam toliko uživao. Tada sam triatlon i službeno podigao na visoko mjesto na onoj već spomenutoj listi životnih prioriteta, neslužbeno je on bio na toj poziciji već prije. Pošto sam se htio osamostaliti nisam mogao odustati od posla u struci, ali sam tom poslu odlučio pristupiti malo drugačije. Zamolio sam nadležne u firmi da me prebace u drugi odjel, koji nije toliko vezan za putovanja. Nakon što mi je molba uvažena osjetio sam veliko olakšanje i konačno sam se mogao dobro naspavati. Odlučio sam žrtvovati neke stvari u životu na račun treninga u nadi da ću jednog dana od istim tim treningom osigurati egzistenciju. Ako uspijem od hobija napraviti posao, nitko sretniji od mene. Ako ne, nije smak svijeta, bit ću sretan što sam pokušao. Slikovito rečeno, skrenuo sam sa širokog puta kojim korača većina na uzak i trnoviti put na kojeg se rijetki zapute.
Svjestan sam koliko sam trenutno daleko od svog cilja, ne živim u svijetu iluzija, premda, danas sam korak bliže cilju nego što sam bio jučer. Ne namjeravam održavati ovakav dnevni raspored cijeli život. Ne zbog toga što mi je prenaporan nego zbog toga što na ovaj način zanemarujem neke druge aspekte života. Ima još puno stvari u životu kojima namjeravam posvetiti više vremena u budućnosti (preda mnom je još barem 70 godina života 
). Ovo smatram prijalaznim razdobljem u kojem praktički radim dva posla. Ako postanem dovoljno dobar u jednom poslu drugog ću izbaciti ili barem reducirati.
Iako to nisam naveo u dnevnom rasporedu, nađem ja nešto vremena i za prijatelje (premda ne onoliko koliko bi htio). Ako o nečemu ne pišem ne znači da to u mom životu ne postoji .
Za kraj, evo što hokejaška legenda Wayne Gretzky kaže:
"You'll always miss 100% of the shots you don't take."
Još bi samo napomenuo sljedeće. Sljedeće: S vremena na vrijeme opišem neka svoja životna iskustva. Ne očekujem od čitatelja da ta moja iskustva primjene u svom životu niti na bilo koji način pokušavam nametnuti svoje mišljenje kao jedino ispravno. Svi smo različiti, svi imamo drugačije životne prioritete. Eto, ne morate se bojati da ću vam razbiti televiziju ako vam dođem u goste.
Post je objavljen 10.01.2009. u 19:06 sati.