Marketing
Razloga nema, a opet...
Kako teku ova četiri dana Nove nam godine, ne mogu se nikako otarasiti osjećaja da će biti teška. I to čak ne mislim u finansijskom smislu. (Nas pet se odmah na početku dogovorilo da u Novu godinu krećemo pod geslom „Reci recesiji NE“ što se naročito vidjelo u subotu, poslije posjete tržnim centrima. Pa ko prije posustane:) Znači, ne mislim teška u tom smislu, nego, onako, emocionalno. I kad me se ovaj osjećaj (tzv. šuhva) sveže na početku, teško ga se otarasiti poslije. Znam da sad zapravo iščekujem da se nešto loše desi pa da kažem: „Znala sam“. A nemam razloga da imam taj osjećaj, što je najgore.
Novu smo proslavile na super hiper ekskluzivnom mjestu (što u pravilu ne podrazumijeva dobar provod) nego je sreća pa smo i mi bile raspoložene i same po sebi u elementu. Drugu noć nastavile dernek kod Tripleta i Srodne Duše, u subotu bile cijeli dan u gradu i po kafanama, kupovale, jele, trošile, pile i danas...cijeli dan na Jahorini.
I baš dok smo se vraćale, Triplet govori kako smo faktički četiri dana provele zajedno. Možda ću ispasti patetična što ću napisati ovo, ali činjenica jeste da su njih četiri moj oslonac, odmor od problema i podrška bezuvjetna u svakom trenu i da nemam njih u životu...bilo bi mi jako tužno. A to što se smijemo satima kad smo zajedno ne znam čime bih objasnila. Stvarno.
Jahorina je zimi kao iz bajke. Bjelašnica je ljepotica ljeti, Jahorina zimi. Vazduh čist, snijeg škripi pod nogama, svjetluca dokle ti pogled seže...
Živo je, jako. Skijaši su mi cool. Jako. Čak kad je S. predložila da upišemo školu skijanja-nisam kategorički odmahnula rukom i prevrnula očima.
A mi već imamo svoj ritual. Imamo taj jedan mali hotel u kojem je hrana...božanstvena. Hotel je malo izdvojen, glavni konobar se zove Jugoslav i možda nije reprezentativan kao ostali razvikani hoteli, ali zato je hrana...ne znam, neizrecivo neopisiva.
I sutra, posao. Jedva čekam. I odmaranje ima svoj rok trajanja.
Post je objavljen 04.01.2009. u 21:36 sati.