Bože dragi... nikad nisam imala takav osjećaj ko jutros...
Netko je lagano kucao na vrata...
Prenulo me iz dubokog sna.
(znam da je bio dubok jer znam da sam sanjala ali ne znam točno šta)
Ko bi moga bit, mislim. U ovoj kući niko tako lagano ne kuca.
Šutim. Opet lagano kuca.
Pa di san ja uopće? I ko bi to moga bit?
Na trenutak sam pomislila da je... ISUS...
- Ko je? - pitam.
- Ja. - kaže mater.
Tribaš ćaću vozit na hitnu. Boli ga noga.
Ustanem i mislim: Ovo mora da je važan dan. Važan je jer ono iskustvo jutros o kucanju mi govori da je važno...
Moram provjerit ulje u autu jer ga ovih dana nisam vozala ja nego brat, a on možda nije ni gleda...
Provjeravam ulje a kad tamo...
Gooospe draga! Pa šta je ovo???
Ima uliveno daleko iznad crte. Duplo. I više. Trostruko, čini mi se.
Zoven brata u 5 sati. Budim ga da vidim je li to on liva ulje onako otprilike, napamet... i šta ću sad...
On kaže da nije. TO znači da san ja livala. Koja san ja glup... ! A to je bit će kad san bila uvjerena da nema ulja, da nema - jer mi je tako pokazivala šipka... a ja ulivala, nadolivala i ... prilila. Morat ću danas ispražnjavat.
I to ne bilo koje ulje. Nego one najbolje.
I ćaća se čudi mojoj 'ludoj pameti'... pa kaže šta slušan automehaničara šta ne livan jeftino ulje.
- Livan koje on kaže. Ko da san ja pametnija od njega.
- Nisi ni luđa.
(E to mi je danas baš kompliment.)
Uglavnom - ćaća upali svoje auto i uputimo se na hitnu.
Razmišljala sam putem o tomu kako je u svakom Isus... i kako to da ga našim očima zakone nečije slabosti. A On je ipak tu. kako to da to ne vjerujem. Morala bi.
Malo se osjećam uplašeno jer ovo auto san valjda vozila samo jedan put
(i to kad me policija zaustavila granična policija a ja otraga imala gnoj u vrećama i ne znajući da to vozim i rekavši da nemam nazad ništa...
Pa ... ha, ha... dobro da nisu gledali. Jer bio im sigurno sumnjiv stajski gnoj pa bi ga jadni prekopavali:-)
Uplašenosti je još više doprinila vanjska tama. U autu je upaljeno grijanje a meni se sve čini da natrag nešto šuška... i šuška... i odvlači mi pozornost...
U strahu su velike... uši:-) i obična najlon vrećica se pričini koo... ko zna šta...
Kaže mi da upalin duga svitla.
Kažem mu da volin vozit s kratkima jer onda ne moran mislit na minjanje svitala: sad dugo, sad kratko. ALi upalim.
Hm... DUGA SVITLA... DUGA SVITLA... podjeća me to na nešto. Tj. asocira me na nešto da bolje kažen. ALi ne znan kako da objasnim.
U sebi molin krunicu i padne mi na pamet da pitam:
- Oćeš li molit sa mnom krunicu?
Kaže: - Ne mogu. Moli ti.
- Molila san u sebi.
U moljenju zaboravin opet na duga, kratka, duga, kratka...
nego ostavin kratka... a on mi tada posvjesti da bi se preda mnom mogla nać freza koja ide puno sporije pa ću je udarit - 'upali DUGA...!'
Dobro. Duga. Jasno mi je sad zašto služe.
Ne bi valjala udarit onoga ko ide sporije!
Jer tako mogu i ja nastradat. I onaj ko ide sporije.
Uglavnom stigli smo na hitnu.
On ne zna šta mu je nozi.
Ne zna ni sestra. Gleda mu stopalo.
A ja... gledam... i gledam... i više mi to nije bilo obično crvenilo na nozi.
Nije ništa opasno, hvala Bogu, ali...
Podsjeća me na Isusovu ranu od čavla.
I mada njegova ozljeda za koju pojma nema od čega bi mogla bit nema veze s čavlima...
Ipak znam da ima veze... s ISUSVIM ČAVLIMA... jer sam mu počela obuvat čarapu... drugčije... pazeći da ga ne povrijedim...
Kad smo izišli... nisam mogla odma krenut jer imala sam neobičan 'osjećaj' da je sa mnom Isus.
Moram to podijelit s nekim.
Pa evo dijelim s vama.
Vjera ... nije ipak tek neki osjećaj. To je vjera jednostavno. Vjera koju nekad treba potaknuti i nešto tako malo... kao crvenilo na nozi.
Osim toga moram ovo zapisat i radi sebe.
Jer sam posve sigurna da će opet nastupit razdoblje sumnje...
Pa jel' moguće da je Isus u ovom hramu?
(Isus koji žeđa... na križu... križu neke čudne vrste...)
Kao da Ga je najteže pronać u svojim najbližima.
Slažete li se?
...
I kad smo izlazili... nisam se baš snalazila.
On mi govori: 'Livo!'
a ja njemu: 'Misliš ravno?'
- ''Liiiivvvvoooo - govorin ti... ona ravno!''
Na ovako nešto bi se inače žicnula al sad mi je sve bilo tako ravno...
oću reć... tako važno...
- Na semaforu... stanem. ne ide.
- Nu šta mu je sad? - pitan.
- Polazi u četvrtoj a pita šta je autu?!!!- komentira on.
- Smijen se... u sebi...
Ok. Pođemo opet a na sljedećem ja isprobam malo drugčije.
Uspila sam usporit i ubrzat - sve iz treće.
- Pa kako to polaziš u trećoj brzini? Ne može auto u trećoj polazit.
- A moje oće:-) eto.
Kupili smo troje novine. Čini mi se da je gleda sportske kad se počeo smijat...
Osvrnem se da vidim naslov: 'MOJ SAN JE OSTVAREN!'
Radoznalo ga pitan šta je bilo...
A on mi ispriča nešto o babi jučer... A to neću sve prepričavat...
Uglavnom baba od blizu sto godina u jednom trenutku je rekla:
- 'Štaš ti mene svrćat? Ja iđen ... '
Smijala san se glasno... jer san o ovom neobičanom ispadu stogodišnjakinje čula već i jučer od matere... kad smo se nas dvi smijale babi na ognjištu...
I tako... ja umisto da pišen ovo u neki svoj dnevnik ja to vami svima dajen.
Ma ne zamirite mi što ubacivan i naizgled nevažne detalje jer ako vama i nije važno meni je sve važno.
Jer ovo je VAŽAN DAN. Za me važan dan.
Jer zar ne mogu reć danas:
''SUSRELA SAM ISUSA!
jutros u nedjelju... u neka doba...''
i baš mene briga di san...
i kud me vitar nosa...
jer ZNAN da me ON prati... i čuva...
....................
Bog neka vas blagoslovi i čuva...
neka vas licem svojim obasja...
Imajte vjere!
Post je objavljen 04.01.2009. u 10:53 sati.