slabost bi se mogla zvati mojim imenom. slabost koja me čini i bijesnom, jadnom, ovisnom i nesretnom,ali koja mi daje i krila, nadahnjuje, pokreće, čini život ispunjenim, čini sve lakšim i svjetlijim.
pa što da radim, kako da to riješim. ta moja slabost čini me nesređenom, ambivalentnom, daje samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti i sposobnosti. kako se može s tim živjeti, kako nositi. odluke koje donosim, poteze koje činim u vezi s njom su van moje kontrole i tako lako mijenjam ono što sam još nedavno čvrsto odlučila. sva moja raspoloženja ovisna su i podređena njoj.život koji vodim privid je, jer sve to što se u meni zbiva vješto prikrivam.
na trenutke bih da mogu sve to od sebe skinuti, zguliti, očistiti, izbljuvati, oderati, počupati i baciti u kantu za smeće i da završi na odlagalištu, da ode u ropotarnicu prošlosti.
toliko emocija u meni se nakupi, svih vrsta i ponekad mi se čini da ću se raspuknuti, ništa se nije promijenilo, stalno se vraćaju. kao da sam se zakačila s nekom nevidljivom kukom za nju i svaki put kad pomislim da je možda tome kraj, ta se kuka još čvrsće uhvati za mene.
da li je to sve samo jedan veliki nesporazum između mojih živaca, mozga, hormona i onog što se nalazi negdje u srednjem dijelu tijela, što zovemo dušom? da li je to što se nalazi negdje duboko unutra ili je moja anatomija ta koja je tako slaba na jedno obično ljudsko biće,
ja to stvarno ne znam.
Post je objavljen 03.01.2009. u 20:12 sati.