Marketing
Hida, dio četvrti: muzeji Furukawe.
Možda najzanimljivija atrakcija u gradu je Muzej obrta, posvećen većinom vještini drvorezbarstva.
Nije to samo obrt, ima i umjetnosti, kao ovaj par zmajeva koji igra partiju kineskog šaha.
Pile za piljenje cijelih trupaca.
Ali najzabavniji su primjeri slaganja drvenih rešetki bez lijepljenja, samo uglavljivanjem drvenih gredica...
...a pogotovo primjeri sklapanja križnih spojeva na kojima se posjetitelji mogu i sami okušati.
To je dobar način za utući sat do dva... :)
Odmah do muzeja obrta je muzej festivala, a ispred njega svetište u kojem je veliki bubanj taiko koji se bubnja na festivalu.
Nisam to odmah shvatila, ali za prilog od 100 jena svatko se može popeti na platformu do bubnja, uzeti bat povijen poput japanskog mača i raspaliti po bubnju. Osjećaj je fantastičan, vibracije bubnja preko bata prođu kroz cijelo tijelo dok zgrada svetišta odjekuje zvukom bubnja. Nakon zvonjenja hramskog zvona u Hida selu, ovim sam ispunila dvije tajne ambicije mog posjeta Japanu.
U muzeju su izloženi mikoshi, raskošno ukrašeni pokretni hramovi koji se tokom festivala u paradi nose ulicama, i koji pokazuju svu vještinu drvorezbara Hide.
Zavjetna slika koja prikazuje središnji dio festivala. Dva bubnjara sjede leđima o leđa na velikom bubnju, međusobno i za bubanj vezani konopima da ne padnu, i naizmjence udaraju o veliki bubanj.
Da festival bude zanimljiviji, ekipe pojedinih četvrti "napadaju" veliki bubanj sa svojim manjim bubnjevima koje nose na štapu dok prolazi pokraj njihove četvrti. Naravno, gužva oko velikog bubnja je impresivna, a kako su sve ekipe u japanskom ekvivalentu gaća (fundoshi), festival se još zove Goli festival.
I od velikog bubnja ima veći.
Posebno mi je slatka bila diorama festivala gdje su svi festivalci izrađeni od grančica drveta, kao i bubnjevi...
(pojedini članovi ekipa balansiraju na štapu na kojem se nosi mali bubanj)
Diorama je prilično vjerni prikaz festivala, kojega sam vidjela na dokumentarcima u muzeju, kad ga već nisam mogla iskusiti uživo.
Mikoshi u Hidi su goleme konstrukcije na kotačima koje se vuku i guraju, a ne nose na plećima kao što je uobičajeno, i zovu se yatai. Osim onih koji su izloženi u muzeju, yatai se čuvaju u glinenim skladištima u kakvim se skladišti i riža. Prednost takvih skladišta je što su vatrootporna, pa nije ni čudno da su postala popularna u japanskoj arhitekturi Edo razdoblja.
Tako sam vidjela da se na jednom od yatai izvodi dječja No predstava, koju izvode djeca od 5-6 godina, a koje na izložbi predstavljaju lutke u prirodnoj veličini.
Neki yatai pak nose karakuri, lutke koje lutkari pokreću složenim mehanizmom poluga i zupčanika. U muzeju se primjer karakuri predstave izvodi pomoću kompjuterskog programa...
Kako je ovo japanski muzej, interaktivan je, pa se možete igrati s modelom karakuri lutke i vidjeti kako se pokreću ruke, glava, oči...
Drveni lančić džepnog sata, izrezbaren iz jednog komada drveta. Kul.
Ispred muzeja nalazi se ribnjak pun pregladnjelih koija koji žicaju hranu od prolaznika.
Obližnji glavni kanal također vrvi koima koji su isto toliko gladni i napasni.
Srećom po njih, uz kanal su kućice s vrećicama hrane za njih, 50 jena komad. A da smo u Japanu vidi se po tome što se novčići ubacuju u škrabice, bez ikakve kontrole koliko si zapravo platio...
Osobno koije nisam hranila, ali sam gledala dok je dvoje djece pokušavalo selektivno nahraniti samog bijelog koija (naravno neuspješno), kojega je curica okrstila Yuki - Snješko.
Mostić preko kanala.
U manje turističkom dijelu grada (gdje se može pojesti sjajan i obilan ručak za male pare, pod uvjetom da znate dešifrirati japanski meni), ima drvenih vrata s rezbarijama koje prate prirodne šare drva.
Skulpturica kod kolodvora.
Da ne čekam vlak, u Takayamu sam se vratila busom, snimajući vidik...
(auti parkirani uz rijeku pripadaju ribičima)
Ostatak slika na Photobucketu.
Post je objavljen 03.01.2009. u 16:20 sati.