Hladni je dan vani,a ja ništa manje hladnu pjesmu pišem.
U toploj kući,na prividu ugođaj,toplina me grije,al ja zato ništa lakše ne dišem.
Kao i dosada i odsada uvjek mi neki teret neprestano dušu guši.
Nož u srcu i krv usporena, tiha, hladna, al još uvjek teče da mi se duša ne osuši...
U danima prošlosti tugu bi isplakala, dok bi razočarenja čvrsto sakrivala.
Dušu bi lječila snagom, pjesmama i nadom.skroz dok tu zalihu nisam potrošila.
Sad se ljek zove nešto jače, što mi um isključi, dušu zalječi, a tjelo uništi.
Koliko ću još moći ovako, samodestruktivno i bezobrazno, sada uništavajući i svoje tjelo...
Žalim što nisam bila pametnija,što sam popustila svojim glupostima.
Sada zarobljena u taj krug, zavezanih ruku, prepuštena svojim ludostima.
Jedna velika sjena nadvila me, zasjenila me , život iz mene vadi...
Ali ja jedno jedino želim znati, tko je ona i zašto mi to radi???!!!
Ev ne znam šta bi mogla napisati. Nije mi lako ovih dana pogotovo zato što ljudi misle da sam sada napokon sretna sa svojim životom, al nemogu im to zamjeriti jer to je slika koju im predstavljam,,, Ne želim da me ljudi stalno žale il' znaju po tome da mi je život koma,,,, Zato iskreno draže mi je lagat i tugovat u sebi, da nitko ne zna...
Lakše je nabacit lažni osmjeh i reći napokon sam super, sretna!
I nitko te više ne osuđuje :)
Post je objavljen 28.12.2008. u 02:54 sati.