Ne znam tren kad sam pozeljela postati mladi grinch i ukrast Bozic svima, zelja mi je bila da ovo bude izniman Bozic za sve moje ukucane. No, nisam mogla slutiti da cu pocistiti po stanu, izvaditi bor, sloziti cvijetni aranzman i da cu docekat sirokog osmijeha roditelje a tren kasnije zaplakat.
Film se zavrtio ispocetka, rak je tu, kemo su vec pocele. Sto rec i cemu se nadat? Gdje crpit energiju i ono najgore gdje ce se naci novci koji ce trebati? Mozemo li mi to sve ispocetka? Vrtlog pitanja i jednostavno nema odgovora, svaki dan je novi pocetak i svaka vecer novi kraj, bez planova i laznih obecanja.
Bila sam na polnocki i prepustila duh. Svoj pogled sam izgubila na kamenom stupu. Nakon nekog vremena red ljudi se kretao po Hostiju i iza tog stupa provirio je Onaj na kojeg sam cijelu tu vecer mislila. Na kraju mise, susreli smo se pogledom i naklonili se, rijeci su bile suvisne.
Nakon polnocke izlazak medju ljude i ponovno prisjecanje koliko je onih koji nesto zele glumit. Jedan slucajan pogled i susret sa ocima koje se smiju. Pozeljela sam ga upoznat tog istog trena, pruzit ruku i reci mu to. Zaustavila sam se na toj misli, primjetio me i to je dovoljno. Potom drugi slucajni pogled i susret sa deckom koji je ozbiljan a mlad. I njemu sam pozeljela pruzit ruku al samo da mu kazem da je izniman.
Bozic, u mom domu sjetan i napet. Majka je dijete koje se boji i ne prihvaca kad se za nesto kaze ne, popustamo joj na svakom koraku. Obilje hrane i u trenu sam postala mladi grinch, onaj koji je otvorio sve cokolade, sve kolace, sve kekse i pojeo ih redom bez pitanja dal smije ili dal bi to podijelio s ukucanima. Vecer je provedena u drustvu, pomalo veselo al opet sjetno do jednog trena, trena u kojem samo se opet srela sa ocima koje se smiju. Mogla sam znat, a nisam, te oci zapravo ja znam. Otkrila sam kome pripadaju al jos uvijek ga nisam upoznala..stajali smo jedno pored drugog, izmijenili par rijeci i sad iscekujem nas ponovni slucajni susret.
Istu vecer, masem ljudima redom i redom me ne prepoznaju. Sto kosa, sto po nekima drugo tijelo i vise ne licim na sebe a zapravo ista sam ona buckasta djevojcica koja se eto uspjela prodati za dvadesetogodisnjakinju i koje je dete od 21 pratilo 2h da bi ju upoznalo. Istu vecer, onaj sa polnocke mi govori da sam predivna, zgodna i da sto sam do sad cekala da promijenim frizuru? Nas razgovor ostao je nedovrsen..kao i svi nasi dosadasnji razgovori i prilike da iskoristimo komplimente jedan protiv drugog.
Eto.. mladi grinch.. nije pokvario sve, osmijeh je idalje na licu, pogledom trazim one oci koje se smiju i duboko se nadam da je svima vama ovaj period godine vesel i da se spremate za onaj 31. kad ce biti najludja noc u Staroj godini i najludje jutro u Novoj!
Viva la 2009 kako vec pise na kalendaru kluba u koji volim navratiti i veseliti se kao mladi grinch ili kao stara koka ;-)
Post je objavljen 28.12.2008. u 02:42 sati.