Nedavno sam pročitala da nije dobro ako su ljudi potpuno zadovoljni ili potpuno nezadovoljni. Naime, prvo rezultira stagnacijom u mentalnom i duhovnom napretku, a drugo rezultira totalnim samouništenjem.
Uzmimo za primjer mene (samoanaliza). Kada sam bila na rubu depresije, pila sve one "čudesne" pils za smirenje, napredovala sam najviše. Spoznavala sam i učila. Naučila sam biti sretna i ispunjena. To je rezultiralo sadašnjim stanjem stagnacije u napretku. Brine me to. Što ako više nikada neću napredovati, ako sam dosegla plato u svojim mogućnostima?
Pokušavam proniknuti tu složenu tajnu. Možda sam samo previše flegmatski raspoložena, pa me ne brinu stvari koje su me prije brinule. Iako i dalje radim na svom mentalnom razvitku. Kao ateist, nemam blagdana i svetkovina koje bih veličala. Duhovno me usrećuje jedino vlastiti razvitak (umno-emocionalni) i ako mogu nekome nekako pomoći (vražji altruizam).
Trenutno čitam "Ljubičasti autobus", knjigu u kojoj se na jednostavan način govori o unutrašnjim svjetovima. Naime, sedmero ljudi se s posla svakog dana vraća istim mini busom. Svatko od njih ima svoj vlastiti paralelni život u samom sebi. Autorica knjige, Maeve Binchy, približava taj život svakome od nas. A ako bolje istražimo sami sebe, tada ćemo shvatiti da i mi imamo unutarnji život koji pažljivo skrivamo od svih ostalih.
Počela me zanimati metafizika. Pokušavam se vratiti u sjećanja od prije par godina. Došla sam do zanimljivih nizova:). Jedan od je:
Svijeće. Cimet. Čokolada. Nježno. Ruka. Puteljak. Zaborav.
(Sucker love is heaven sent, my body is broken yours is spent)
Ono doba godine u kojem se isprepletu svi mirisi i okusi svih sjećanja koja su zamisliva. Mirisi djetinjstva. Prva zima u kojoj sam osjećala zaljubljenost. Prvi poljubac. Klupica u parku. Prvo pijanstvo. Jelena. Denis. Osjećaji. Prelazak u drugi svijet.
Tišina. Mrzla, hladna tišina. Odbijanje. Nerazumijevanje. Vino. Stjepan. Razumijevanje. Ljepota. Ljubav. Ponos. Tina. Tomi. Nina.
Gubljenje.. Jesen, tetovirana i puna nemogućnosti zaborava. Maja.
Mnogo ljudi obilježe sjećanja, malobrojni ostanu u njima kao zvjezde.
Najvažnije od svega je da sam zaboravila najljepši tren u svome životu. Više ne znam opisati miris tog trena. To je zapravo jako pozitivno, jer taj tren je bio i najtužniji od svih. Ponosna sam na sebe. Trebala bih sada stavit slike od onih događaja koji su se zbili u vrijeme moga ne tipkanja, ali neda mi se uploadat.
Želim ugodne blagdane onima koji ih slave.
Post je objavljen 24.12.2008. u 17:32 sati.