Crni saten krevetskih plahti jako je lijepo krasio njeno bijelo lice osvjetljavajući cijeli prizor u sekvencu koja oduzima dah! Preko ledenih obraza titrale su boje: žuta, crvena i narančasta. Njena je roza vjenčanica bila ovjenčana plamenim prstenom koji proždire, koji guta, eksplodirajući pritom svijetlost i bacajući tisuće iskrica posvuda oko visoko uzdignutog, hladnog hrastovog kreveta.
Djelovala je tako spokojno dok se vatra dizla sve više, utiskujući joj nezaboravne cjelove u usne i na oči, milujući joj kožu... bila je potpuno mirna. Bez daha, bez riječi, bez života...
Kažu da izdaja najviše boli... nisu lagali! Kažu da vrijeme popravlja sve... okrenuli su drugi obraz.
U plamenu gori i pod, u plamenu nestaje cijeli njen svijet, dok ne ostanu samo oči, još uvijek otvorene, prodorne i sjajne, trzajući grčevito da samo još sekundu dulje gledaju svijet, dok i one ne potamne do kraja, dok ih u potpunosti ne prekrije požar vatrenih poljubaca i ne utonu u pepelu, duboko... do kraja vječnosti.
Dug je dan bio, puno je toga prošlo, ali neke stvari i dalje bole. A ne želim, niti ću im biti rob! Ostati ću slobodan, pa makar to bila zadnja odluka koju ću moći napraviti, zadnji potez koji ću povući, u očajničkom pokušaju da obranim zamak od uzburkalog napada dok kralju prijeti mat... jedan bezvremenski mat.
Sve se mijenja, ali na kraju ostaje isto. Kao i maslačak koji cvate, transformira se i na krilima vjetra lebdi dalje, pada i ponovno se rađa i ponavlja proces... sve se mijenja. Samo ti uporno stojiš na mjestu i odbijaš prihvatiti bilo kakav savjet.
Ovo bi mogao biti početak još jedne male smrti... tako su kazali. Ovo bi mogao biti još jedan kraj, ovjenčan turobnim crkvenim zvonima i udarcima gruda naše domovine o svježe i glatko ispolirano drvo lijesa koji je već davno predodređen za nečije tuđe snove...
Svijet se mijenja... a ja nisam siguran želim li izdržati još jednu promjenu.
Post je objavljen 23.12.2008. u 18:07 sati.