Budilica mi zvoni u 06:30. Iako i danas ima vjetra, vani je u ovim ranojutarnjim satima upeklo sunce. Još uvijek je oseka i more je daleko od mog praga. Maleni lokalni čamac napravljen od izdubljena debla usidren pred plažom gotovo je na suhom. Pozdravlja me jedan od “Masaija” i poziva recepcionera da mi pripremi improvizirani doručak: bijela kava i nešto keksa na tanjuriću. Točno po dogovoru, u minutu, pojavljuje se Harry, taksist koji me je prekjučer dovezao u Beach Paradise Bungalows i koji mi se učinio poštenim i pouzdanim da ga naručim za danas da me odveze na aerodrom.
Čovjek bi pomislio da u ove rane sate otok još spava. No, mnogo je svijeta već na ulici. Neki hodaju, neki su na biciklama, neki na motorima, a neki u automobilima, iako ovih posljednjih je na Zanzibaru začuđujuće malo. Blizu aerodroma prolazimo pokraj lokalne zelene tržnice gdje su ljudi već u punom zanosu kupnje i prodaje.
Zanzibarski aerodrom je priča za sebe. Uredan je, ali malen. Toliko malen da su check-in šalteri doslovno na ulici. I putnici sa svojim torbama čekaju u redu na ulici. Da sam zamišljao neformalniji check-in, zamisliti ga ne bih mogao. Letim Condorom, njemačkim avio prijevoznikom koji prevaža čitave mase njemačkih plaža-turista iz njemačkog snijega i leda u tople destinacija širom svijeta. Aparat za skeniranje chekirane prtljage ne radi pa jedna djelatnica, žena zamotana od glave do pete, ali naravno s prekrasnim dodatkom u obliku marame na glavi, ručno prolazi kroz prtljagu. Traži 'small tip'. Dajem joj sve što mi je ostalo od šilinga, nekih dva dolara, i zauzvrat odlučuje moju prtljagu ne otvarati. Skener ručne prtljage radi, ali druga djelatnica, očito po uzoru na svoju prethodnicu i želeći zaraditi koji šiling više, također sramežljivo traži 'small tip'. 'Small tip' je tražio i djelatnik turističkog ureda koji mi je prekjučer u zanzibarskoj luci našao taksi. 'Small tip' je tražio i Zanzibarac koji mi se prikrpao prekjučer dok sam šetao Stone Townom u potrazi za magnetom za frižider koje skupljam, a koje je u ovim zemljama zaista teško pronaći. Plaža-turisti su naučili lokalno stanovništvo na 'small tip' i samo je pitanje vremena kada će 'small tip' prerasti u 'big tip' i kada nikakav tip neće biti dovoljno dobar. Kao u Egiptu. I tamo su plaža-turisti. Napojnica se nikada nije otvoreno tražila ni u Južnoj Africi, ni u Lesotu, ni Svazilandu, Mozambiku, Malaviju ili Zambiji. Uvjerenja sam da svaki čovjek sam može procijeniti kada i da li će dati napojnicu i kakva će ona biti, umjesto da se napojnica očekuje kao gotov čin bez obzira na uslugu.
Službenica ne dobija 'small tip' od mene. Neka otvara ručnu prtljagu, što i čini, ali odustaje od detaljnije pretrage nakon par sekundi. Nijemica do mene meče joj 5 eura u ruke da joj ne bi sada otvarala prtljagu i poremetila uredno poslagane stvari u njoj. Ja se okrećem i odlazim bez napojnice. Dok hodam naprijed, osjećam oči Tanzanijke na mojim leđima.
Čekaonica je malena, prenatrpana, zagušljiva. Nekoliko je tu suvenirnica u kojima kupujem posljednje poklone dok čekam na avion koji će me odvesti u Frankfurt, a potom drugi u Graz. I tek mi je tada sinulo – moje putovanje je došlo kraju. Kao da sam jučer krenuo prema Kairu i Cape Townu gdje je počela moja 67-dnevna overland pustolovina koja me odvela kroz sedam zemalja i 11100 kilometara. Osjećam se kao da je sve to bilo jučer. Lagao bih vam kad bih rekao da mi se ide doma. Lagao bih vam kad bih rekao da mi se ne ide doma. Bez obzira na neke negativnosti kojih je bilo, uživao sam u Africi, uživao sam na ovom overland putovanju. I mogao bih nastaviti. Ali isto tako znam da ću uživati i u svojoj drugoj ljubavi koju sam otkrio na svojoj američkoj turneji – skijanju. A biti malo više od dva mjeseca na putovanju i potom isto toliko na snijegu u Europi mislim da je dobar kompromis između dvije ljubavi. Iako je i odlazak na skijanje svojevrsno putovanje...
Držite mi fige da se ne polomim negdje u nebeskim visinama jer mislim nastaviti putovati po ovom našem trećem kamenčiću od Sunca. Puno je destinacija koje još želim vidjeti i puno je godina preda mnom za posjetiti ih. I nadam se da ćemo ponovno zajedno putovati. A do tada, ovaj vječni lutalica vam šalje mah-mah, hug-hug i kiss-kiss i na svidanye!