Karizmatični američki predsjednik John F. Kennedy u jednom svojem govoru, možda je čak riječ o nastupnom predsjedničkom govoru, Amerikancima je rekao da ne pitaju što će Amerika učiniti za njih, nego što će oni učiniti za Ameriku. Naši političari Hrvatima to još ne govore. Čak da tako što i kažu malo bi tko to shvatio ozbiljno, jer malo tko vjeruje da ih Hrvatska zanima?! Naime, građani sve više vjeruju da se naši političari u koaliciji s intelektualcima sprdaju s njima, da se rugaju njihovoj želji da se o njima brinu.
Narodu ne bi smetalo da im ponude barem malo optimizma kao što su to radili jugo-komunisti u ne tako davna vremena kada su „narode i narodnosti“ tješili da je još gore u Albaniji. No, naši nas političari više ne tješe ni albanijama, nego maglovitim euroatlanskim integracijama, jer im se stalno suflira kako svaka utjeha, pa i zamagljena, na kraju preraste u obvezu, a oni ne žele biti guvernante svojih obećanja, nego samo sluškinje tuđih interesa. Iz svega je razvidno, kad bi štogod i mogli reći ŕ la Kennedy, takva bi poruka značila da se brinu za Hrvatsku, a ne za sebe.
To bi značilo da govore iz glave, a ne iz stražnjice. I značilo bi da se za svoje riječi ne bi odmah kajali ili ih zašuškavali isprikama, naravno ne Hrvatima već svima oko njih. Tada bi u govorima naših političara bilo ideja, rješenja i vizija. Ni naši intelektualci tada se ne bi zavukli u mišju rupu i čekali da ih razgrne glad pa da ih netko iščeprka i prepozna na nekom kontejneru ili vidi u redu za obrok u Caritasu.
Na Hrvata zemlju
Prokletstvo je palo:
Ima preveć naprednjaka,
A napretka malo!
Tako je davno napisao Tin Ujević, a pitanje da li se išta promijenilo.
Naše je prokletstvo mnoštvo pametovanja o neposlušnosti i netoleranciji, o nužnosti dijaloga i ljudskim pravima, o demokraciji i liberalizmu, o izlazu iz ognjištarskog mračnjaštva itd., itd...Vrijeme je da naši političari i intelektualci progovore o sveprisutnoj kulturi šutnje i nemušta govora.
Šutnja uvijek nije zlato. Pogotovu to nije sada i ovdje, jer je zadnja ura da se puku osigura život i Nada. Da mu se osigura Hrvatska kakvu je želio; socijalna i pravedna u kojoj će svi biti izjednačeni po sposobnosti, a ne po položaju i funkciji. Hrvatsku koja neće živjeti u laži već u istini. Vrijeme je da se kaže kako nismo najumniji, najbolji, najčasniji. Dosta je razmetanja pameću, taštinama, velikim talentima! Vrijeme je da se prestanemo diviti sebi i svojoj kulturi samohvale. Jer bi netko mogao zaključiti da smo najdarovitiji narod na svijetu a ne kukavelj, da su nam svi do gležnjeva a ne da smo mi u blatu.
U godini što je na izmaku dajmo šansu pametnomu govoru zbilje koju živimo. Možda je došlo vrijeme da se shvati da imamo mnoštvo lažnih veličina, a nagrada i nagrađenih gotovo koliko stanovnika. Glede toga očito smo sposobni za veliki svijet i Europu, samo je pitanje možemo li bez laži, pljački i bez samosvijesti o svojem okaljanom identitetu. Zaboravimo jal, ogovaranje, podjele, mržnju... Toga imamo napretek. Takva ne bi smjela biti Hrvatska. Toga se prisjetimo u nadolazeće vrijeme Božića.
Dragi čitatelji, Vijenac vam čestita Božić i želi sretnu novu 2009. godinu u nadi da ćete imati snage spoznati istinu o sebi i sebi priznati da Hrvatsku nismo naslijedili od djedova nego posudili od unuka. Toga je bio svjestan indijanski poglavica, kojega potomci nisu slušali. Poslušajmo ga mi.
Andrija Tunjić
Prenosimo:Vijenac
Post je objavljen 20.12.2008. u 07:00 sati.