Ne znam od kuda da krenem... Prilično je dana prošlo od mog zadnjeg posta.. Toliko mi se stvari dogodilo da mi se ponekad čini
da me nije bilo cijelu vječnost...
Neki dan svratih do bloga.. mnoštvo novih likova, blogova.. baš se i ne snalazim ...
Moji omiljeni još uvijek pišu..
Razmišljala sam da nastavim post o ženskim ćakulama, ali film u kojem sada živim nije mi dobra podloga za to pa sam obrisala i onaj prvi dio, jednostavno je nekako krnji kada nemam inspiracije da napišem nastavak..Mada je zanimljiv.. budem..
valjda..
Seriozne misli lutaju mi glavom...Protekli mjeseci doveli su me do dna.. i nazad.. sada sam negdje na sredini između ponora i nekog svijetla na kraju tunela...
nazire se svijetlo... ali tako je mutno da mi se ponekad čini da mi se priviđa..
Promjena posla, teška bolest bliskog člana obitelji, vlastita bolest, bračna kriza...
Što je najgore?
Preživjeti valjda.
Ova zbrka u glavi koja me tako čvrsto pritišće i ne da disati...
Treba složiti misli. Trezveno. I onda to prenijeti na papir..u post..
Mislila sam to napraviti danas. Ali danas je očito pogrešan dan.
Ipak još ne mogu.
Ovo je dan za probiti led.
Post je objavljen 18.12.2008. u 20:18 sati.