Čuo sam za ovaj blog još kada je bio u nastajanju, ali sam mislio da je to još jedan dosadan blog kojeg piše par tinejdžera i natrpan je glupostima, bez konkretnih primjera. Onda sam na naslovnici blog.hr-a pročitao da ste objavili priču pretučenog petnaestogodišnjaka. Klikom na link, došao sam do ovoga bloga, pročitao neke postove, uključujući i ovaj zadnji, te ostao bez daha. Svaka vam čast, imam jak osjećaj da će ovaj blog pomoći mnogim ljudima!
Krenuo sam napisati komentar na post, i u njemu kratko opisati svoje susrete sa nasilnicima. Napisao sam komentar, i taman kada sam trebao pritisnuti gumb "Pošalji", zaključio sam da bi ovu priču trebali čuti i ostali ljudi, jer komentare rijetko tko čita, a priča bi mogla djelovati na druge.
Prvo želim napomenuti da, po mom mišljenju, nasilnici druge ljude osuđuju po izgledu. Mislim da je moj izgled dosta utjecao na to da me ti besposličari počnu mlatiti bez razloga. U oba slučaja sam imao bijelu košulju, pa sam vjerojatno djelovao kao bogati, razmaženi dječačić koji za sve zove taticu u pomoć. Imao sam poprilično veliku kosu, ne toliko dugačku, koliko je stršala na sve strane. Već tri godine nosim marte i crnu odjeću, a svi znamo da su metalci hip-hoperima nepojmljivi (čast izuzecima), i jedva čekaju da ih istuku, ali to nije ipak toliko dolazilo do izražaja u ova dva navrata koja ću opisati.
Dolazim iz Đakova, srca Slavonije. Imam 16 godina i pohađam drugi razred gimnazije. Pohađao sam sedmi razred, i jedne sunčane nedjelje zaputio sam se u Zagreb na krizmu moje sestrične. Nama četvorici je tamo dosadilo, pa smo otišli na jedno školsko igralište i zaigrali košarku. Smijali smo se, doista zabavljali sve dok nisu došla dvojica dečki koji su mislim čak bili i mlađi od mene (možda jednu godinu). Bratić iz Zagreba nam je rekao da su to janjevci. Stvarno ne znam tko su inače janjevci, tako da ne želim nikoga vrijeđati, jer sam protiv svake diskriminacije, pogotovo nacionalizma.
Lopta nam je otišla kod njih, ali nije išla ni brzo ni ne znam kako, niti je nekoga udarila, samo se lijepo otkotrljala do njih. Oni su je uzeli, i dali nam znak da je neće vratiti. Lijepo smo ih zamolili, pa su nam je vratili, ali su onda gledali kako mi igramo i glasno komentirali svaki naš potez. Pitali smo ih, kao što bi pitali svakog čovjeka s kojim se zapričamo, koliko imaju godina. Jedan je rekao da ide osmi razred. Znajući da laže, jer je bio nizak i imao je djetinjastu facu (ali ipak je bio jak) rekao sam: "Ozbiljno, koliko imaš godina?" Odmah potom sam zažalio što sam to rekao, jer ga je to "izričito uvrijedilo" i počeo me je gurkati, te mi podmjestio nogu, pa sam pao. Odmah sam počeo govoriti da se nemam namjeru svađati, ali on se smijao, te otišao sa strane i uzeo mobitel. Bratić nam je dao znak da počnemo trkom bježati, te nam je putem objasnio da su to janjevci i da jednostavno tuku druge, ali su u "bandama", te da su sad vjerojatno zvali ostatak ekipe, koji bi nas sigurno prebili na mrtvo ime. Cijelo vrijeme sam imao bijelu košulju, koja je 100% utjecala na to da me počnu maltretirati, a i po dijalektu su znali da sam Slavonac, pa su mi valjda htjeli pokazati dobrodošlicu na svoj teritorij.
Drugi slučaj se dogodio u Belišću ove godine. Išao sam na natjecanje sa zborom. Kada smo imali slobodno vrijeme, ja i prijatelj smo se šetali sa jednim drugim prijateljem iz Valpova, a s obzirom da su Belišće i Valpovo blizu jedno drugom, on nas je vodio po gradu. Eh da, bilo je natjecanje sa zborom, pa smo ja i prvi prijatelj bili u bijelim košuljama. Ja sam još imao i crnu majcu preko košulje, te marte, što mi je davalo alternativni izgled, tj. razlog da me hip-hoperi tuku. Šetali smo se, lijepo zabavljali, kad odjednom dođe jedan lik, od oko 13-14 godina, na biciklu i pita imamo li kunu. Rekli smo da nemamo, a i da imamo rekli bi da nemamo, jer se zna da bi onda tražili još, i na kraju bi završilo isto kao što je završilo i ovako. Dotrčao je ostatak ekipe i počeli su nas udarati i prijetiti nam. Svi su imali manje od 15 godina, ali ih je bilo 15-ak, dok je nas bilo troje. Prijatelj iz Valpova je završio na podu, ali srećom se našla jedna žena koja ih je rastjerala.
Idući dan sam se čuo sa prijateljem iz Belišća, te mi je ispričao da je okupio svoju ekipu i istukli su tog lika koji nas je tražio kunu. Bio je sav krvav i plakao je. Prvo mi je bilo drago jer je dobio što je i tražio, ali sam nakon nekog vremena shvatio da to nije u redu, jer se nasilje stvara nasiljem, i neće prestati ako jedno drugome vraćamo, ipak netko treba stati. Zašto se spuštati na njegovu razinu?
Nakon nekoliko mjeseci, taj isti prijatelj mi je ispričao kako je jedne večeri naišao na neku dvojicu, uključujući i tog koji nas je tražio kunu, kako prijete curi od 12 godina da im da novac ili mobitel - više se ne sjećam. Otjerali su ih. Onda mi je ispričao kako taj lik nema roditelje, živi na smetlištu, ne ide u školu, i živi samo na taj način da iznuđuje novac od drugih. Ostatak ekipe ide u večernju školu, iako svi odreda imaju manje od 15 godina.
Ne vidim razlog zašto bi ljudi tukli jedni druge. Svaka svađa se može riješiti verbalnim putem, i to bez psovki i uvreda. Ako je nekome dosadno - pa dajte smislite nešto drugo, jer mlaćenje drugih je zanimljivo samo vama, a žrtvi nije ni malo. Ljudi, razmišljajte svojom glavom, ne činite ružne stvari zbog društva. Ako vas društvo izbaci jer ne želite tući druge, naći ćete druge prijatelje, ili će oni naći vas. Bog vam nije dao strah da se bojite, nego duh snage, ljubavi i razboritosti.
Veliki pozdrav svima, ostanite kakvi jeste, volite jedni druge, opraštajte i probleme rješavajte lijepšim putem.
Invisible kid
Post je objavljen 18.12.2008. u 20:00 sati.