Dr. Silvin Eiletz, austrijski povjesničar i psihoanalitičar slovenskog podrijetla, napisao je knjigu o Titu u Moskvi sine ira et studio, očito bez političkih namjera, bez želje da sudjeluje u današnjim sporovima i podjelama oko mjesta i uloge Tita u povijesti. Stoga je njegova knjiga jedna od rijetkih o aktualnoj povijesti koja ne djeluje pamfletski.
Nije, dakle, ni nova ni šokantna spoznaja da je Staljinov režim masovno obavljao egzekucije vlastitih građana i stranaca, pa ni to da su ljudi tada gubili glave u političkim borbama i previranjima, premda nije bilo rata ni sukoba. Knjiga je za čitatelja doista šokantna na običnoj, svakodnevnoj, ljudskoj razini. Zbivanja opisana u knjizi postaju zaprepašćujuća čim se pokušamo malo uživiti u tadašnje događaje i zamislimo ih kao rezultantu odnosa nekih živih ljudi, ljudi od krvi i mesa.
Nevjerojatno je da se Tito sam, dobrovoljno ponudio Staljinovoj tajnoj policiji da denuncira svoje sunarodnjake u egzilu, partijske drugove, supatnike u progonstvu i/ili emigraciji. Potom, postao je jedini iz tog miljea koji je pisao negativne karakteristike; i drugi su ih pisali, ali nastojeći pomoći svojim prijateljima i poznanicima, a ne poslati ih u smrt samo zato da bi sebi otvorili put na višu stepenicu u partijskoj hijerarhiji.
Šokantno je da je Tito dobro znao što radi. Ljudi su oko njega u Moskvi "očigledno" nestajali. Znao je da su svi u smrtnoj opasnosti. Kad je ta opasnost zaprijetila i njemu, toliko se prestrašio (bolje reći - prestravio) da mu je preko noći kosa pobijelila.
Zamislimo užasne osobne prilike u kojima su se našli ljudi, jugoslavenski emigranti, progonjeni i zatvarani u vlastitoj zemlji, prisiljeni skupa sa ženama i djecom pobjeći u izbjeglištvo u neku daleku državu u kojoj nisu imali ni stana, ni zaposlenja, ni novaca... Pritom, živjeli su za svoju skupinu, za svoje čiste ideale (tada je "ljevica" još bila neokaljana), trpjeli i patili se vjerojatno neopisivo.
I tada, da oni to uopće nisu znali, da oni tu opasnost nisu ni naslutili, jedan među njima, jedan njihov, otišao je dobrovoljno ubojicama i stao o njima proizvoditi "karakteristike": da su trockisti, buharinisti, avanturisti, frakcionaši, previše povjerljivi prema ljudima.
Već sutradan našli su se u katakombama NKVD-a, na sumanutim kafkijanskim procesima, s uniformiranim ubojicom iza leđa koji im se spremao ispaliti smrtonosni metak u potiljak. I njihove su se žene našle u stočnim vagonima, na putu za Sibir. Djeca po popravnim domovima...
To je bio Tito za kakvoga do danas nismo bili svjesni da je postojao.
Post je objavljen 13.12.2008. u 11:12 sati.