Već oko četiri ujutro počeli su se glasno glasati vodenkonji u rijeci Luangwi. Pokušao sam se okrenuti i nastaviti spavati, ali bezuspješno. Moja mala idila u krošnji drveća baš i nije posve idilična.
Gledam okolo dok se spuštam po ljestvama do wc-a. Na nekoliko mjesta u kampu piše da Flatdogs nije ograđen i ima sreće da divlje životinje nesmetano ulaze u kamp i šetuckaju uokolo. Najčešći posjetioci su vodenkonji i slonovi, ali zna se naići i na lavove, iako puno puno rjeđe. Iskreno, ne znam da li je sreća ili ne, znati da dok spavaš oko tvog šatora šetaju divlje životinje. Hvala Bogu, nalazim se dvadesetak metara iznad zemlje pa sam siguran od slonova, vodenkonja i sličnih živina. No, čujem da ima i kobra te da izlaze iz rupa kad počnu kiše i najčešće u večernjim satima. Čini se da je upravo danas jedna opasno ugrizla čuvara u susjednom kampu. Tražio se doktor.
“Don't worry! Kobre se ne penju na drveće.”, umiruju me, a ja se nadam da je uistinu tako. Bliski susret s kobrom nije na listi mojih afričkih želja.
Na kraju mi valjda ostaju samo babuni koji neumorno skaču po drveću i oko mog šatora. Saznajem da se drvo na kojem se nalazi moj šator, a i mnogi drugi, zove drvo kobasica jer su mu plodovi u obliku velikih kobasica koje su, kad padnu, omiljeno jelo vodenkonja i babuna. Neki su babuni veći, neki manji, a neki male bebe koje se drže za trbuhe svojih mama dok se one pentraju okolo po drveću. I bezopasni su dok god ih se ne hrani. Navodno...
Noćas nas je bilo svega troje u čitavom kampu tako da danas bilo kakva vrsta safarija otpada jer nema minimalnog broja zainteresiranih. Popodne dolazi neka grupica pa odlazak na safari sutra već dogovoren. Meni ne preostaje ništa drugo nego uživati uz rijeku ili uz bazen ili jednostavno se prežderavati u restoranu (iako cijene od 10 dolara naviše po jelu nisu nimalo niske).
Post je objavljen 15.10.2008. u 23:05 sati.