Marketing
Mačka u literaturi....
Kaže se da će neki rukopis ili strojno pisan tekst kojeg je izgrizla mačka imati puno sreće, spram onog kojeg je izgrizao miš. Možda su upravo slijedeći ovu narodnu izreku, pisci svih vremena uspostavili snažnu, ponekad pozitivnu, ponekad negativnu vezu s ovom životinjom. No, mačka, zato u svakom slučaju, vrlo voli lik pisca. Ideja da se može valjati po papiru, knjigama, olovkama, a posebno gumicama, privlači svaku mačku, a tko je za to bolji od nekog pisca s njegovim stolom punim tako privlačnih predmeta. S vremenom, moderna mačka se odlično privikla i na pisaći stroj, silno uživajući u gledanju kako se pokreće valjak, gibljive tipke i izvlači papir iz stroja.
... u antici
Među velikim grčkim filozofima, Platon je bio jako veliki ljubitelj mačaka, dok je Aristotel, koji općenito nije volio ženski rod, mislio sve najgore o mačkama. I među rimskim misliocima stavovi su bili različiti; Plutarh u svom traktatu O Isidi i Orisidi, definira mačku kao simbol mjeseca: kod prvog poroda svjetlo dana ugleda jedan mačić, dva kod drugog, tri kod trećeg i tako dalje do dvadesete i osam, koliko je dana u lunarnom mjesecu. Plutarh je, također, tvrdio, bez mnogo znanstvene vjerodostojnosti, da se "zjenice mačaka šire kod uštapa, a skupljaju kod mlađaka".
... u XVI. stoljeću
Na početku XVI. stoljeća, Lope de Vega, pod pseudonimom Tome Burguillos, napisao je poemu od gotovo tri tisuće stihova pod naslovom Mačja lukavost ili Borba mačaka. O tom djelu isti autor piše: Moja Mačja lukavost čitat će se od Indije do Vlaške". Nažalost, ono nije postiglo očekivani uspjeh, iako je djelo veselo, zabavno i duhovito.
... u XIX. stoljeću
Sljedeći ljubitelj mačaka bio je Victor Hugo koji je imao ogromnog mačka po imenu Kanonik, za kojeg je bila rezervirana stolica slična malom prijestolju. Charles Baudelaire je nekoliko pjesama iz prekrasne Les fleurs du mal posvetio mačkama: prema mačkama nije gajio izopačene osjećaje, što su mu mnogi pokušavali pripisati, osim kada je pronalazio neke sličnosti s određenim ženama koje je volio i mrzio u isto vrijeme. U pjesmi Le chat (iz "Spleen et Ideal" - XXXIV) piše:
Dođi, lijepa moja maco, u moje srce zaljubljeno;
uvuci pandže u svoje šape,
i pusti me da zaronim u tvoje lijepe oči,
boje metala i ahata.
Kada moji prsti pomiluju nježno
glavu tvoju i gipka leđa,
a ruku mi opije užitak
od dodira tvoga tijela zanesenog,
vidim duh moje žene. Njezin pogled,
poput tvojeg, ljubljena životinjo,
dubok i hladan, prodire oštar poput strijele,
i, od glave do pete,
uzdah tanani, miris opasni,
šire se oko njezinog tijela smeđeg.
Mačak u čizmama sigurno je jedna od najpoznatijih basni Charlesa Perraulta, iako taj mačak nije baš uzor vrline. Kao i Fontaine, tako i Perrault opisuje mačka sposobnog- za đavolsku lukavost, koji se prikriva, pričinja mrtvim da bi došao do željenog plijena. Nije baš simpatičan način na koji trijumfira nad čudovištem, ali mačak se tako ponaša zbog dobrobiti svoga gospodara, a pamet mu je u skladu s osjećajima koji ga vode.
Romanopisac Tieck, koji je dao novi podstrek njemačkom romantizmu usmjeravajući se u svojim djelima više prema elementima iz mašte, napisao je satiričku komediju naslovljenu kao ova poznata basna. Njegovog Mačka u čizmama hvalila je Madame de Stael kojoj se sviđao njegov tip životinjskog simbolizma, kojeg je uspoređivala s La Fontaineovim.
Post je objavljen 06.12.2008. u 20:22 sati.