Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sfermentacija

Marketing

Sex i dubokomorske grdobine

by Aleksandar Žiljak

Šta mi bi da se udam za konstruktora biomehanoida?"

"A šta meni bi da se oženim ihtiologinjom?"

"Dopusti da te podsjetim", Jagoda odgovara svojim najslađim glasom, "da bi bez moje ihtiologije sad bio pokojni."

"Dopusti da i ja tebe podsjetim, dušo", odbrusi Peter, "da bi bez mog konstruiranja biomehanoida sad i ti bila pokojna."

Potrošenih argumenata, Jagoda i Peter tonu natrag u tišinu. U zadnje vrijeme ovo postaje sve češći ishod njihovih svađa. Pat-pozicija, u kojoj su oboje u pravu. Skriva li se tu neka poruka, pita se Jagoda dok bijesno maše repom, tjerajući ih kroz potpuno mračnu vodu. Vrijeme da se nešto prigrize, odlučuje nakon desetak minuta inatljive šutnje, zadnji je put jela prije dva dana. Oboje će valjda biti bolje raspoloženi kad joj želudac bude pun. Odjednom, Jagoda se zamrzava u napetom iščekivanju i staje, okružena tminom.

"Osjećaš?", Peter pita tihim glasom.

"Umukni!", Jagoda se obrecne na njega. Nepotrebno. Nitko ih ne čuje. Sve njihove rasprave, prepirke i svađe ostaju među njima, mišljene, ali nikad izrečene. A onda ih pogađa pritisak vode, šibajući nepogrešivi niz alarma kroz Jagodina čula, izoštravajući ih do kraja, pripremajući je za onaj kritični zamah repom što znači razliku između života i smrti.

Nešto veliko prolazi pored njih. Blizu, preblizu. Veliko. Dugačko pet, možda šest metara. Vjerojatno ovdašnji ekvivalent nekog dubinskog morskog psa, Jagoda zaključi, premda ga ne može vidjeti. Brz, proračunat, traži. Spreman zaskočiti, spreman škljocnuti čeljustima na najmanji nagovještaj nečeg jestivog. Ali, ovaj put nešto veliko nestaje u tami, ne primijetivši ih.

"Možda smo premaleni", prošapće Peter kao da ga itko može čuti.

"Ne nadaj se." Jagoda dobro zna da na ovoj dubini ni jedan obrok nije premalen. Imali su sreće, to je sve. Jedino objašnjenje.

"Što je to bilo, uostalom?", šapće Peter.

"Ne želim znati."

* * *

Kažu da je sedma godina najkritičnija. Njihov se brak raspadao nakon tri.

Zašto? Čak i sad, kad je postalo potpuno besmisleno, Jagoda još uvijek traži odgovor. Da nije ostala trudna, bi li se Peter uopće oženio njom? Sad kad gleda unatrag, njihova veza i nije ličila na nešto trajno. Ljeto veselog provoda, vruća tijela u vreloj postelji u sparnim noćima. Ali, onda je stigao rujan. A rujanska mjesečnica nije. I kad je Jagoda došla s pozitivnim nalazom u ruci, Peter se osjetio gotovo viteški odgovornim. Čak mu se i Jagoda začudila, tako je što u današnje vrijeme vrlo rijetko. Sad, okružena neprobojnom tamom, najzad misli da razumije. Peter je znatno stariji od nje, možda mu je tek začeto dijete bilo razlog da se konačno skrasi, posljednja prilika da uopće zasnuje obitelj. Kako joj je trudnoća napredovala, stvarno se počeo radovati tom dječačiću.

A onda je Jagoda pobacila, spontano. Njihova je radost istjecala u krvi, u ambulantnim kolima što su zavijala cijelim putem do bolnice.

Peter je bio konstruktor biomehanoida. A konstruktor biomehanoida ili radi u industriji, ili je, poput Petera, slobodnjak. Putuje Galaksijom od posla do posla, konstruirajući biomehanoide za kakav se god zadatak pojavi na nekom dalekom planetu. Obično u malim serijama, ali zalomi se i veliki posao, količine u tisućama ili desecima tisuća. Isplati se ako si dobar i imaš sreće. Peter je bio negdje u sredini, ne toliko dobar da bude na vrhu i ne toliko loše sreće da propadne.

Jagoda je bila ihtiolog, svježa nakon diplome i stažiranja. Najbolje čemu se mogla nadati bio je rutinski posao u nekoj marikulturnoj stanici ili oceanografskom institutu. Bilo je ponuda, sasvim dobrih. Ali, nakon gubitka djeteta, Peter se više nije želio skrasiti na jednom mjestu. I nije ga bilo briga hoće li Jagoda poći s njim ili ne. Nikad to nije rekao, nikad je nije krivio, ali žena to zna osjetiti i Jagoda je osjećala. U to je vrijeme Jagodi još bilo stalo, ako već Peteru nije. I stoga je pošla s njim.

I premda Hans Rudi nije bio mali i stiješnjen brod, ne može se u njemu zalupiti vratima i ispuhati frustracije u pubu preko ulice. Pa su se frustracije gomilale, jedna na drugu. Riječi, izgovorene ili ne. Svađe. Oko malih stvari, nepospremljenih čarapa ili prazne posude za sladilo ili kreme za zube, ostavljene otvorenom. I oko većih stvari. Troškova broda. Računa za nabavku DNK. Otkazanog posla koji ih je skoro uništio. Frustracije što prerastaju u srdžbu. Srdžba što raste u bijes. Bijes koji buja u mržnju.

A onda je Jagoda, kad se u jednom od njihovih nadvikivanja u brodskoj kuhinjici zatekla s tavom u ruci da je baci na Petera, shvatila da je vrijeme da sjednu i porazgovaraju. Peter se složio, zatekavši sebe s tanjurom u ruci da ga baci na Jagodu. Pa su sjeli i razgovarali. I razgovarali. I još razgovarali, govoreći jedno drugom stvari što ih prije nisu imali snage reći. Bili su duboko u Mlokosziewiczevom prostoru, putujući prema Wistaryju, kad su zaključili da im je razvod najbolji izlaz.

Točno 3 minute i 36 sekundi kasnije, iz nepoznatih je razloga njihov Mlokosziewiczev pogon ispustio dušu.

* * *

Da li se i tu skrivala neka poruka, pita se Jagoda dok maše svojim svijetlećim mamcem nad široko razjapljenim ustima, ispunjenim iglastim zubima, spremnim da zgrabe bilo što dovoljno glupo da ga privuče primamljivi sjaj.

* * *

Izletjeli su u normalni svemir, bez ikakva nadzora nad brodom što se divljački okretao oko svih osi. Bez kompenzatora sila da održavaju unutrašnje gore i dolje, Jagoda i Peter bi postali krvave mrlje davno prije no što bi stigli do upravljačke kabine i zavezali se u sjedala. Još se uvijek vrteći, Hans Rudi je usporio do subrelativističkih brzina, jureći prema najbližem zvjezdanom sustavu. Tipično za njega, Peter je htio znati gdje su i što se, k vragu, dogodilo. Tipično za nju, Jagodu je više brinulo preopterećenje rashladnog sustava fuzijskog reaktora.

To bi preraslo u još jedno nadvikivanje, ali je svađa postala akademska kad se glavna pogonska sekcija automatski otkačila, da bi nekoliko sekundi kasnije nestala u bljesku termonuklearne eksplozije. Ostatak se Hans Rudija prebacio na pomoćni pogon, već zašavši u zvjezdani sustav. Prozujao je pored vanjskih planeta, jureći - i dalje bez kontrole - prema maloj plavoj točkici.

Mala je plava točkica bila planeta, čijih je 80 posto površine prekrivao ocean. Istina, Jagoda i Peter su imali 80 posto šansi da padnu u vodu. Ipak, ostalo im je onih 20 posto šansi da poljube tvrdu stijenu.

Imali su sreće. Pljusak je bio ogroman. Trup je ostao u jednom komadu, ali probijen na nekoliko mjesta. Voda je nahrupila i počeli su tonuti, brzo i duboko. Jagoda i Peter su se jedva dokopali konstruktorskog laboratorija i zatvorili hermetička vrata za sobom. Toliko o sreći. Bili su zarobljeni u laboratoriju, na brodu što je tonuo, sa svjetlima što su pokazivala namjeru ugasiti se na najmanji povod i kompjuterskim ekranima na kojima je bio malo snijeg, malo nečitljivi nizovi podataka, od kojih ni jedan nije govorio ništa dobrog.

Uz potmuli su udarac pali na dno. Brod se zatresao, već prenapregnuta konstrukcija je zastrašujuće škripala i stenjala, kao da navješta smrt. A onda se trup smirio i sve se stišalo, tek bi još tu i tamo neko rebro zajecalo pod pritiskom dubine. Jagoda i Peter su znali da imaju malo izbora. Uglavnom, kako umrijeti.

* * *

Jesu umrli. Barem u uobičajenom smislu te riječi.

Svjetlo u laboratoriju je ipak izdržalo. Kao i ostatak sustava za održavanje života, barem za neko vrijeme. Ali, hrane nisu imali, a voda je iz slavine imala malo prejak okus po morskoj. Kvarovi su bili neminovni, oboje su to znali. Peter je ponovno podigao kompjutere, lokalna je laboratorijska mreža proradila, ali su vanjske veze otišle.

"Možeš li mi otvoriti prozor?", pitala je Jagoda, već u glavi prevrčući sve mogućnosti. Peter pritisnu nekoliko tipki na svojoj konzoli i vanjski su se kapci otvorili. Jagodu je kroz debelo staklo dočekala potpuna crnina, crna poput samog Mlokosziewiczeva prostora.

Jagoda opsova kroz zube. Pali su na dnevnu polovicu planete. Crnina je značila samo jedno. Bili su preduboko da sunčeva svjetlost dopre do njih.

"Iz ovog se nećemo izvući", Peter reče rezignirano. "Trebat će im barem tjedan dana da shvate da kasnimo. Čak i tada, gdje da počnu tražiti? A sve je sjebano, ne možemo ..."

"Umukni!" Peter je u zadnje vrijeme bio sklon rezignaciji, i to je Jagodu uglavnom ispunjavalo bijesom. "Razmišljam!"

* * *

"Dušo, ovakva nikad nećeš postati misica!" Stvar u spremniku pod pritiskom podsjećala je na grotesknu napuhanu loptu, dugu 70 centimetara, velike repne peraje i s luminiscentnim mamcem iznad ogromnih usta ispunjenih oštrim zubima.

"Ni ti ne izgledaš puno bolje, dragi", odgovorila je Jagoda, otirući znoj s čela. Okoliš je otkazivao, malo po malo. Ali, sustavi su im podarili dva dragocjena dana za završiti biomehanoide. Velika ružna crna riba bio je njen. Peterov je bio svega desetak centimetara dug, blijed i iskrivljena izgleda, pričvršćen za trbuh velike crne ribe, već sraštenih tkiva i krvotoka. "Baš su kako treba."

"Ne sviđa mi se ovo, znaš. Ovako spojeni. Možda sam trebao ..." Jagoda mu je složila specifikaciju prema Ceratias holboeli, dubokomorskoj grdobini koju su imali u svojoj zbirci DNK. Svako konstruiranje biomehanoida počinje s nekom postojećom vrstom, i možda ih je upravo Jagodina ihtiološka struka nagnala da kupe toliko ribljih uzoraka. A dubokomorske ribe dobro dođu kad treba smisliti biomehanoidnu dubokomorsku sondu.

"Kažem ti, tako se ove ribe pare! Jednom kad mužjak sretne ženku, ili obratno, trajno se pričvrsti za nju. Ponekad čak nekoliko dečkiju na jednoj curi. I tako ostaju za cijeli život. Mužjak ili mužjaci se potpuno stapaju sa ženkom. Hrane se kroz njen krvotok. Od tog trenutka, mužjaci su samo vrećice sa spermom."

"Baš ti hvala!"

"Gledaj, ako se ikad razdvojimo vani, nema šanse da se ponovno nađemo, razumiješ? Šta misliš, zašto se mužjak uopće i vješa? Zato jer mu je to vjerojatno jedini put u životu da će naići na ženku. Jesu li implantati gotovi?"

Programiranje polusvijesti i njena ugradnja u biomehanoida standardni je postupak potreban da se navede divlje stvorenje da obavlja neki koristan posao. Ali, oprema koju su imali u laboratoriju bila im je dovoljna i da skeniraju i prenesu cijelu moždanu matricu. Svi su znali da je to moguće, ali je malo tko to i radio. Peter se uspio sjetiti svega jednog ili dva slučaja. E pa, pomislila je Jagoda, došlo je vrijeme da se učlane u taj ekskluzivni klub. Njenu su matricu presnimili u veliku ribu, Peterovu u malu. Još je dvije stvari Peter dodao po Jagodinim uputama: sustav za unutarnju komunikaciju i njihove DNK, sigurno pohranjene u ribama. To za slučaj da ih netko ipak bude tražio i da nađe olupinu. Biolimuniscentni je mamac dovoljan da se uputi nešto Morseovih signala.

"Gotovi su", odgovori Peter.

"U redu. Onda nam preostaje još samo jedno ..." Jagoda je duboko udahnula i pritisnula dugme. Vrata su se laboratorija otvorila i studena je voda nahrupila unutra, brzo plaveći prostoriju, penjući im se do prsa, bolno ih otupljujući hladnoćom. Oko jedne su se stvari Jagoda i Peter lako složili: najbolje je to obaviti brzo. Jednom kad voda ispuni laboratorij, spremnik se s biomehanoidima trebao sam otvoriti, ispuštajući ih u tamu.

Zadnje što je Jagoda vidjela prije no što su se svjetla ugasila, a njih dvoje utonuli u tamu, bila je ona sama, ona kao ružna riba. Bešćutne, hladne oči što ih iza stakla spremnika gledaju kako se bore za zrak, mahnito grabeći ne bi li se uhvatili za nešto, bilo što, posljednju slamku. Našavši konačno jedno drugom ruku, čvrsto su se primili, nalazeći posljednju utjehu jedno u drugom.

* * *

"Prije dva dana smo razgovarali o razvodu", Peter promrmlja kako se spremnik otvarao.

"Prije dva dana nismo bili tisuću metara duboko", Jagoda odgovori, oslobađajući svoj mamac i osvjetljavajući dva tijela što su se držala za ruke. Pokušala je da ih ne gleda dok je plivala ispod njih, pa kroz vrata i u hodnik, tražeći najbližu pukotinu u trupu.

"E, sad smo zajedno dok nas smrt ne rastavi."

* * *

Nešto veliko prolazi pored njih. Jagoda i Peter plutaju bez riječi, povezani zauvijek, stopljeni u jedno, čekajući da nešto veliko otpliva. A onda se nešto veliko okreće i Jagoda nagonski zna, osjeća, da ih ovaj put progoni. Nema vremena razmišljati kako i zašto, baca se u stranu i ogromne ih čeljusti promašuju tek za djelić centimetra. Ali, nešto veliko je gladno i napada još jednom.

Jagoda ga pokušava natplivati, trebala bi biti okretnija, ali nešto veliko je brzo, veoma brzo i Jagoda osjeća velika usta kako se otvaraju za njom i usisavaju je, oštri će je zubi prerezati napola. Naglo skreće lijevo i nešto veliko još jednom promašuje, a čeljusti škljocaju u prazno. Jagoda nastavlja plivati, nečem velikom treba više vremena da se okrene i ako joj uspije stvoriti neki razmak među njima, možda se dokopaju sigurnosti olupine. Cijelo se vrijeme drže uz olupinu. Namjerno, zadržavanje uz olupinu je standardni postupak u slučaju pada. A olupina će im pružiti utočište, samo ako je se dokopaju.

Jagoda i Peter opet imaju sreće: nešto veliko odlučuje odustati od potjere. Svaki grabežljivac nagonski zna kad je gotovo, kad pribavljena hrana više neće pokriti utrošenu energiju. Jagoda usporava i čeka, spremna da opet krene bježati. Prolazi nekoliko minuta u napetoj tišini. Ali, nešto je veliko otplivalo, tražeći zalogaj negdje drugdje.

"Malo je falilo", Peter odahne s olakšanjem dok se Jagoda smiruje.

"Pssst, tiho", Jagoda odgovara, umirujući se, potpuno se umirujući.

"Što sad?"

"Umukni!" Jagoda osjeća lagane treptraje pred sobom i odlučuje riskirati. Potjera je bila naporna i treba joj hrana. Oboje trebaju hranu. I stoga izvlači mamac i počinje mahati njime. Plavo svjetlo prodire u crninu. Malo stvorenje, poput račića, pliva do njega, privučeno, mnoštvo dlakavih nožica složno radi, duga ticala mašu uokolo, nadajući se nekom ukusnom planktonskom zalogajčiću i ne primjećujući velika usta što čekaju. A onda je, u treptaju oka, sve gotovo. Čeljusti se otvaraju i zatvaraju, i račića više nema. Gladna, Jagoda ga guta s tekom.

Ako ne jedeš, pojeden si. Ako nisi pojeden, jedeš. Neprestani krug u moru. I Jagoda i Peter što u njemu preživljavaju, pameću i srećom, s više sreće nego pameti, ali preživljavaju, zajedno, vezani u jedno.

"Mljac! Hrskavo!", slažu se oboje.





------------------------------------------------
Priča "Sex And Deep-Sea Anglerfish" prvotno je 2006. godine objavljena u prilogu za strip i SF "9" grčkih dnevnih novina Eleftherotypia, a zatim u hrvatskom prijevodu na Art Animi, Parseku, NOSF-u.



Aleksandar Žiljak rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje i živi. Diplomirao je 1987. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao računarske znanosti 1990. godine. Bavi se ilustracijom, objavljuje i priče, koje je sabrao u zbirci "Slijepe ptice" (Zagreb, 2003). Iste je godine pod pseudonimom Karl S. McEwan objavio znanstvenopopularnu knjigu "Kriptozoologija: svijet zagonetnih životinja", koju je i ilustrirao sa 60 crteža. Sa Tomislavom Šakićem uredio je antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele "Ad Astra" (Zagreb, 2006) te tri broja Književnog časopisa za znanstvenu fantastiku Ubiq. Nagrade SFera koje je dobio za svoj rad odavno smo prestali brojiti.





Post je objavljen 17.01.2009. u 10:38 sati.