Treći, ali ne i najgori Euripid, je napisao stotine tragedija, a sačuvalo ih se trideset. Ovaj poznati ženomrzac je pisao tragedije o ženama to jest o mračnim stranama ženskog karaktera.
Tragedije se zovu: Ifigenija na Aulidi, Ifigenija na Tauridi, Elektra, Helena, Alkestida, Hekaba, Andromaha, Feničanke, Trojanke, a posebno bih istakao tragediju:
« Medeja», u kojoj razvija priču o tome kako je Medejin muž Jazon ušao u krizu srednjih godina i počeo seksualno petljati s mladom Kreuzom našta Medeja pošizi, otruje Kreuzu i ćaću joj i ubije svoju djecu koju je imala s Jazonom. To je priča o tome koliko muškarci mogu biti pokvareni, a žene mahnite ili da je ženska strast za osvetom jača od majčinske ljubavi, a muški poriv k mladoj veselnici jači od prijetnje smrću.
Najljepši dijalog je između Medeje i Jazona kad Medeja zaganga:
«Jesi li se male nauživa,
nećeš više dok je Meda živa».
Jedina drama s muškim naslovom»Hipolit» je, zapravo drama o Fedri. Fedra se zaljubi u sina svoga muža, a mali Hipolit je neće. Kako se kor na jednom mjestu lijepo izražava:
« Sjedi mali i pomalo jedri,
stiska noge neda Ono Fedri».
Pedofilka prijavi ocu da je dite hoće silovat...Stari pozvizdi i svašta na malog, a mali sidne u Lamborgini testa rosa i s 220 na sat se zaleti u prvu provaliju. Tužno, ali svakodnevno.
Aristofan je predstavnik postmoderne u Grčkoj. Stotine trageda predovođenih ovom gorespomenutom trojicom su već na stotine načina poubijali grčke junake i njihove žene i djecu tako da se cijela Grčka zavila u crno, a suze tekle potocima. Jedva su dočekali komediju i Aristofana i njegovu sklonost zajebavanju i prirodi, koji je kao prvi osviješteni ekolog u povjesti pisao komedije:«Oblaci», «Ose»,»Žabe»,»Ptice» i svima poznatu, ali naivnu «Lizistratu». Zašto naivnu? Lizistrata nagovori Atenske i Spartanske žene da ne daju muževima veselnicu ako ne prekinu rat i po Aristofanu ga muževi da bi mogli šegat prekinu. Krivo...pa muževi i vode ratove, idu na ribanje, u osvajanje Mount Everesta, šetnju Sljemenom i na službeni put samo da ne bi morali šegat. Da je tuđa žena i nekako,... ali svoja...?
Već se je po književnosti vidjelo da Grčka neće dugo. Sa sjevera, iz Makedonije se spustio mladi barbarin Aleksandar, porobio Grčku i krenuo osvajat Aziju. Po danu bi osvajali i tukli se s Azijatima, a po noći bi ko pravi partijaneri, pili pod šatorima, drogirali se i ševili između sebe, ali s mladim robinjicama i robovima. Puno pobjeda puno svježeg mladog mesa. Dogurali su do Indije. S partija na parti. S hašiša na heroin, a maka po Aziji posulo ko šodera. Nisu prestali ni kad je Aleksandar umro od predoziranja. Na teatar niko nije mislio.
Za njima su došli još gori barbari iz malog sela Rima na Tiberu. Tragediju nisu razumjeli jer nisu znali ko je Edip, ko Elektra ni što je Perzija. Malo pametniji od sviju filozof Seneka je pokušao nešto pisati, ali je u tome uživao sam ili u užem krugu prijatelja kojima bi morao prirediti večeru i pijanku da bi slušali kako čita svoje tragedije. Kažu da nikad ni jednu nije pročitao do kraja jer su bile duge i dosadne, a klopa i vino sa Sicilije predobro pa bi gosti prije završnog klanja već uvelike hrkali.
Post je objavljen 06.12.2008. u 06:30 sati.