"Rat je unakazio naše društvo na više načina, ali kažu da je poraće gori brat rata. Sad svi u toj borbi koja ne poznaje pobjednike, neki od nas ni krivi ni dužni, kušamo gorke plodove jednog drugog poraza – čini se da se struktura obitelji i društva urušava i mijenja naočigled." pise blogerica Tyche u ovom lijepom tekstu. Blogerica je s malom kceri dozivjela i prezivjela rat u Osijeku i cini joj se da se zloglasni PTSP, tj. Post-traumatski stresni poremecaj, kojega cesto pripisuju samo bivsim braniteljima "podmuklo ucijepio u sve pore života".
Odlican post koji otvara neka pitanja ali i predlaze polagane promjene na bolje, korak po korak:
"Nasilje se rađa u domovima i na ulicama, ne možemo činiti čuda ali – bolje je upaliti maleno svjetlašće nego sjediti u mraku – odnekud se mora početi.
ODMAH DANAS – SJEDNITE I RAZGOVARAJTE SA SVOJOM DJECOM I SA SVOJIM SUPRUŽNICIMA – BUDITE VI ONI KOJI ĆE POKUŠATI PREKINUTI ZAČARANI KRUG NASILJA."
Mare
Tyche:
Pristupiti razmatranju problema nasilja u obitelji i društvu moguće je na više načina.
Postoje stručne službe i cijeli timovi stručnjaka koji se time bave i oficijelno pomažu žrtvama nasilja, postoje institucije sustava koje nasilje definiraju, etektiraju, suzbijaju i sankcioniraju. Postoje udruge i grupe volontera koje žrtvama nasilja pokušavaju pomoći, omogućiti im normalan život i donekle ih zbrinuti u okolnostima kad je potrebna materijalna pomoć.
Svi odreda, i stručnjaci i laici smo vjerovatno suglasni u tvrdnji da se još uvijek ne radi na tom problemu dovoljno, da se treba, može i mora pomoći više, da se ne smije dozvoliti nasilnicima da neometano i gotovo naočigled čine to što čine, da društvo ne smije dozvoliti da žrtve nasilja ostanu bespomoćne i pokraj svih nas pate i dalje.
Svi odreda – i oni koji imaju uvida u brojke i oni koji o tome ne znaju – svi smo vjerovatno suglasni da se ne ulaže dovoljno brige, vremena i novca kako bi se problem bar donekle ublažio, ako se već ne može iskorijeniti. Teoretski, svi se zalažemo za jedno civilizirano, uljuđeno društvo gdje pojedinci i obitelji neće patiti uslijed problema nasilja u obitelji, u školama, na poslu. Svi odreda pak znamo kakvo je stanje na terenu – vjerujem da nema onoga tko nije bio svjedokom, čuo ili čitao o nasilju u bilo kojem vidu, a koje se događa MEĐU NAMA – nekad čak s našim prešutnim ignoriranjem problema.
Moja sasvim nestručna, neprofesionalna i laička teorija koju sam razvila onako usput, promatrajući ljude oko sebe i imajući vlastitu kćer bila bi otprilike sažeto ovakva :
ŠTO DIJETE NAUČITE DO PETE GODINE O OSOBNOJ HIGIJENI I DO DESETE GODINE O MENTALNOJ HIGIJENI – to će činiti čovjeka cijeli život.
Iako, pokazuje se da je utjecaj okoline presudan, možete se vi postaviti na glavu sa svojim odgojem, dijete će se nastojati uklopiti u društvo oko sebe, instinktivno se nadajući i trebajući odobravanje i prihvaćanje “čopora” – i tako to sve dok ne pregrmite pubertet, privremena hormonalna i mentalna neuračunljivost prestane i vaše se dijete ne vrati u normalni mode razmišljanja. I vjerovali ili ne – počne se ponovno ponašati onako kako ste ga nekad davno pokušavali naučiti da je ispravno :-).
Zašto ovo spominjem? Zato što uopće nije nova činjenica da ono što usvojimo u obitelji i što je naučeno u najranijoj dobi uvelike utječe na formiranje osobe i svi naši svjesni i podsvjesni porivi i modeli ponašanja u životu se svode manje više na rano viđene naučene obrasce.
I da se vratimo na temu – nasilje. Svako malo se zgranemo kad pročitamo ili čujemo u vijestima kako je dijete pokazalo zaprepašćujuću okrutnost i mučilo životinju, maltretiralo nekoga u društvu, iskazivalo sve znakove mentalne neuračunljivosti u pravom smislu riječi koja se očituje u neprilagođenosti okolini i agresivnom ponašanju.
Svako malo čitamo o nasilju gdje su i izvršitelji i žrtve teenageri – svi se sjećamo nedavnih tragičnih slucajeva ubojstava mladih ljudi, da ne navodim poimence, preteško je i misliti o tome. Pitamo se – što jednu mladu osobu – kao u slučaju ubojstva mladog Ritza - može ponukati da iz DOKONOSTI do smrti prebije nekoga.
U konkretnom slučaju to čak nije bilo klasično ispoljavanje agresivnosti izazvano nekim poticajem gdje je reakcija iako neprihvatljiva - očekivana.
Pitamo se kako je moguće da se takve stvari događaju, krivimo roditelje, školu, uvjete života, nasilje koje se u ogromnim količinama od malena djeci servira na televiziji i djeca ga drže jednim sasvim normalnim vidom ponašanja – ukoliko je plasirano uz odgovarajuci background – čak i COOL.
Dijete/teenager je zapravo odgojeno na određenim modelima koji poručuju: COOL je biti ”glavni dasa u selu”, COOL je iscipelariti slabijeg, COOL je našamarati curu, COOL je zatući mačku ili psa samo zato što je tu, COOL je prijetiti nastavniku, COOL je biti gad doma prema roditeljima, COOL je u dvadeset i prvom stoljeću nositi U na kapi, mjeriti kukuruz ili crtati petokraku naopačke i sve što s tim ide.
Međutim - smijemo li ih suditi baš tako naprečac? Je li njihov bunt samo farsa ili je njihov bijes pogonsko gorivo koje ih nosi kroz život bolje nego li išta drugo što su imali prilike vidjeti u životu i naučiti?
Razmislimo malo što je ono što im nudimo i što su gledali cijeli život… Kad se okrenemo oko sebe i dobro pogledamo sve sastavne elemente društva u kojem živimo, slika baš i nije laskava.
Velika većina nas je doslovce u situaciji golog preživljavanja, živi se od plaće do plaće, grca u kreditima. Djeca odrastaju uglavnom usamljena doma uz TV dok roditelji rade. Kad roditelji dođu doma nervozni su jer ih mlati besparica, besperspektivnost, mobbing na poslu, mala plaća, ogromni računi. Ili se ima druga vrsta roditelja, one bez posla i jednako utučene i zivčane, nesposobne da se posvete sebi samima, a kamoli djeci. Nema se!
Dijete/teenager ne može razumijeti da se NEMA! Nema se za sve one sitne glupe stvari koje djetetu/teenageru život čine – od igračke, brandirane odjeće, bicikla, ekskurzija, motora, auta, računala, linije, i-poda, mobitela i tisuća kuna za račune tih mobitela… A neki jedva da smisle i kako osigurati djetetu doručak u obližnjoj pekari dok je u školi.
A nema se jer je u Hrvatskoj stanje kakvo već jest. Ne bih elaborirala stanje sadašnje, svi predobro osjećamo i znamo kako stvari stoje – vratila bih se sedamnaest godina unatrag. RAT.
Ratna psihoza je ostavila na svima nama trag, svi smo nekako p/ostali kratki na živcima, kratki na lovi jer je rat istopio sve zalihe koje su ljudi imali pa tako zajedno s onima koji ih i nisu imali preživljavaju u stadiju stalne financijske kome.
U svima nama čuči jedan PTSP* koji ima različite uzroke i koji se različito očituje.
Tu sad ne mislim samo na NASILJE U OBITELJI o kojem čitamo po novinama i na internetu, gledamo na TV, slušamo kroz susjedove otvorene prozore kako supruzi premlaćuju supruge, djecu i kako ih ubijaju.
Tu mislim i na – ne znam koji bih termin upotrijebila, ali u nedostatku boljeg – na MIKRONASILJE – dnevna stalna nervozna ponašanja, otresanja, vječno mrgodno i mrzovoljno komuniciranje, vikanje i ironiju, opću nezainteresiranost jednih za druge, “teškim životom” izazvanu osobnu i bračnu nesnošljivost, povremene pljuske i verbalna maltretiranja, tjelesno kažnjavanje djece nizašto.
Pojma nemam što o tome kaže struka, ali osobno mislim da PTSP može biti uzrokovan bilo kojom traumom, ne samo ratnom – a trauma i stresa danas imamo napretek. Rezultat: ispada da reagiramo na najmanji povod, iz raznih razloga, opravdanih i (uvjetno rečeno) neopravdanih smo nesretni, ispada da živimo nesretnim životima gdje se radost i sreća očituju i mjere brojkama na tekućem računu.
To je dakle okolina u kojoj naša djeca odrastaju. Sav taj stres i trka za materijalnim se u manjim ili većim dnevnim dozama kao otrov ucijepio u odgoj i formiranje osobnosti svakoga od nas.
I to nije puko filozofiranje – kad se crta podvuče tako i jest. Bez lovice ne možete živjeti, plaćati račune, podizati djecu i ispunjavati sve njihove obaveze i prohtjeve, imati zadovoljnu ženicu koja pjevuši, pun hladnjak, dva tjedna godišnjeg na moru, pristojan auto koji se ne raspada, platiti zdravstvenu skrb i lijekove, ne strahovati za dostojnu starost …
Uz to – tu su i katalizatori - alkohol je vječna i stalna pošast, društveno općeprihvaćena, nikad dovoljno osuđivana i protjerana iz masmedija, obiteljskog i društvenog života. Alkohol čini ionako loše stvari još gorima, što se čovjek nikad ne bi usudio trijezan, pripit i pijan se ne suspreže.
Lake droge postaju sve dostupnije, pogotovo “kemija” gdje se tableta tog smeća koje rastapa mozak prodaje već po dvadeset kuna za tableticu na svakom ćošku. Ponašanja koja se ispoljavaju korištenjem tog dreka su opća psihoza, agresivnost i divljanje bez razloga. To jest – kad korisnik više nije u *haj* fazi.
Rat je unakazio naše društvo na više načina, ali kažu da je poraće gori brat rata. Sad svi u toj borbi koja ne poznaje pobjednike, neki od nas ni krivi ni dužni, kušamo gorke plodove jednog drugog poraza – čini se da se struktura obitelji i društva urušava i mijenja naočigled.
I činimo se samima sebi nemoćni išta promijeniti. PTSP se podmuklo ucijepio u sve pore života, imam ponekad utisak da su naša djeca doslovce zatrovana.
Uzroke takvih ponašanja možemo pronaći očigledne u obiteljima u kojima je neosporno vidljiv poremećaj ponašanja roditelja, gdje je prisutan PTSP koji vuče korijene iz rata, gdje je prisutan alkoholizam i duševna poremećenost neke druge vrste.
Međutim, ponekad se i u “normalnim” obiteljima i ne htijući stvaraju delikventi koji su u stanju mučiti mačku, premlatiti drugo dijete, ukrasti, maltretirati oko sebe – u ekstremnim slučajevima čak i ubiti. Takvi odrastaju i nastavljaju krug nasilja u vlastitoj obitelji.
Osobno, nikad nisam mogla razumjeti zašto, ali shvatila sam KAKO se ljudi zapravo izgube u ovom začaranom krugu.
Na tom putu, utučeni vlastitim životnim “neuspjesima” roditelji se bore za materijalni opstanak, djeca vječno nezadovoljna u potrošačkom društvu koje promovira određene obrasce ponašanja i življenja koje roditelji ne mogu podupirati, škole koje se uz mizerne proračune i potplaćen kadar nisu u stanju izboriti s ovom plimom negativnosti. Stručne službe su zapravo samo make-up u ovom društvu koje vapi za promjenama iz temelja.
Postoji li rješenje? Zastanimo i dobro promotrimo same sebe i svoje obitelji – ima li unutar naša četiri zida tragova MIKRONASILJA i koliko zapravo RAZGOVARAMO sa svojom vlastitom djecom i supružnicima? Možemo li razumjeti kojim jezikom govore i koje su njihove potrebe? Koliko vremena imamo za obitelj i same sebe? Koliko ULAŽEMO u tu našu djecu? Jesmo li i sami SRETNI? Kako prepoznati sreću i kako se boriti s “nesretnošću” u sebi kako je ne bismo ucijepili djeci?
S mnogim stvarima se realno ne možemo izboriti, slabi smo ili nemamo sredstava, ali MORAMO raditi na onom što je u našoj moći – a to je naše osobno redefiniranje načina življenja, malih svakodnevnih stvari koje život znače, a na koje ne obraćamo pozornost.
Rezultanta svih ovih sila koje nas u životu sapinju, pritišću i rastežu je zapravo naše dijete i to prečesto zaboravljamo.
I sama sam naučila lekciju na teži način – iako – imali smo sreće i na tome sam zahvalna.
Stoga – pokušajte razmisliti o tome – ne koliko je VAMA teško boriti se sa svim nedaćama, nego koliko je VAŠEM DJETETU teško razumijeti i prihvatiti ionako složen i uvrnut svijet oko sebe, koliko je VAŠEM SUPRUŽNIKU teško živjeti životom kojim živi.
Nasilje se rađa u domovima i na ulicama, ne možemo činiti čuda ali – bolje je upaliti maleno svjetlašće nego sjediti u mraku – odnekud se mora početi.
ODMAH DANAS – SJEDNITE I RAZGOVARAJTE SA SVOJOM DJECOM I SA SVOJIM SUPRUŽNICIMA – BUDITE VI ONI KOJI ĆE POKUŠATI PREKINUTI ZAČARANI KRUG NASILJA.
Tyche
*Post-traumatski stresni poremecaj
Post je objavljen 05.12.2008. u 13:24 sati.