Marketing
PUT PREMA GOSPODINU – ON DOLAZI
Došašće ili advent je vrijeme iščekivanja, dolaska. Što to mi danas očekujemo? Prema čemu je naš život otvoren i što bi željeli da nam se ‘sutra’ ispuni? Da li uopće imamo u sebi adventsko raspoloženje? Nema dvojbe da je svako ljudsko biće usmjereno na Budućnost. U budućnosti je čovjeku spas. Svaki naš ‘sada’ je nepotpun pa zato i teži prema svojem ostvarenju.
Kakvi sve načini ili pokušaji nisu oprobani da se ostvari “željeni svijet”? Za to ostvarenje postoje dva ekstremna načina i čovjek u njih lako sklizne. Prvi je da čovjek sve može ostvariti sam i drugi da čovjek ništa ne može ostvariti sam. Na jednoj strani se pokazuje prevelika poduzetnost koja čovjeku ipak nije donijela “ostvarenje” svojeg bića. To je pokušaj traženja smisla samo u ovome svijetu, u njegovoj zatvorenosti i materijalnosti. Ipak, čovjek je iskusio da nadilazi svijet i da mu je svijet “premalo” da bude potpun. Čovjeka nisu zadovoljili svi “idoli ovog svijeta”. Čak je doživio razočaranje i gubitak pouzdanosti u sebe i u realnost svoje moći.
Danas, poslije izvjesnog vremena “ateizacije i sekularizacije”, kao da se čovjek zbog prevelikog samopouzdanja (počevši od znanosti do bogatstva) povlači u drugu krajnost, povlači se u pasivnost ili u čekanje nekog “čuda” koje će nadoknaditi ljudsku poduzetnost. Čeka se pasivno da se nešto “s neba dogodi” i izvuče čovjeka iz ove konfliktne situacije. Neki opet misle da je došlo “apokaliptičko vrijeme” pa se stoga utječu raznim parareligijama, pa i praznovjernostima. Kao da je došlo vrijeme praznovjerja i gatanja. Pojavljuju se razni “učitelji”, skoro bi se moglo reći “zavoditelji”. Međutim dok ljudi dođu do svijesti prevare tada su već jako dobro razoreni kao ljudi i nesposobni za život u ovom svijetu koji je ipak naš i u kojeg smo “poslani” da ostvarimo sebe.
Nikakvi magični obredi ili formule neće nas osloboditi naše odgovornosti za budućnost. Bog jest s nama i u našem životnom pozivu. Bog Mojsiju odgovara “bit ću s tobom, idi povedi moj narod”. Tek stavljajući se na “put”, prihvaćajući životnu odgovornost vidimo da je Bog s nama i da nam daje snagu da s njime surađujemo i stvaramo. Mi i Bog smo odgovorni za našu Budućnost. Zato kada nas Isus poziva da budemo u stanju bdijenja, ne znači da pasivno čekamo nego da “aktivno bdijemo”, da idemo njemu ususret. To je očito iz parabole o “mudrim i ludim djevicama”.
Cijeli Advent je poziv na optimizam i nadu. Mi smo stvoreni da budemo spašeni, svijet je stvoren iz Božje ljubavi, a čovjek je vrhunac njegove ljubavi. Svi mi trebamo postati svjesni odgovornosti za događanja u svijetu. Odgovornost je bdijenje. Budućnost nam neće doći sama. Ako ne idemo prema budućnosti padamo u prošlost i umiremo. Optimisti i ljudi nade trajno dolaze na Božji put i Bog im ide ususret. Tako se hrabrije svladavaju teškoće koje nam nameće život. A da kršćanska nada nije utopijska nada vidljivo je iz “Kristovog puta”. Do neba, do uskrsnuća, dolazi se preko “čudesa” i preko križa. To je Isusov put, to je put svakog hrabrog čovjeka. Život je pomiješan teškoćama i radostima - to je normalni put.
Bog dolazi nama ususret ako mi idemo njemu ususret. Tko ga traži taj će ga i naći (Augustin). Poslije “prvih jaslica” u Betlehemu Isus se “uselio” u ljudska srca. Sada ga pronalazimo i susrećemo u ljudskim životima. Mi smo drugim ljudima jaslice, drugi su nama njegove jaslice. To je to neshvatljivo čudo Božje ljubavi prema čovjeku. To je Isus.
Ako Boga ne otkrijemo u drugim ljudima nećemo ga otkriti ni u gipsanim jaslicama u crkvama. Opasno je prave jaslice zamijeniti krivim, jer ćemo biti pobožni pred rukotvorinom, a bezobzirni pred ljudima. To bi bila rafinirana idolatrija. Nikakvi obredni ne mogu niti smiju zamijeniti naše žive odnose. Dapače, obredi nas usmjeravaju na istinsku ljubav, što znači na stvarnoga čovjeka. Naše sadašnje bdijenje jest življenje za budućnost i vječnost. Život ima smisla, samo ga treba ‘odmotati’ i u njemu se ostvariti. Bijeg iz života ni u kojem slučaju ne može biti ostvarenje životnih težnji. Advent nam rasplamsava nadu i pouzdanje. Nitko u ovome svijetu nije slučajno niti se njegov život odvija slučajno, mi smo odgovorna bića. Slobodni smo i možemo slobodno prihvatiti ili odbiti Božju ljubav. Bog je vodio Abrahama i Mojsija, s Pavlom je i u Isusu koji nam garantira da će biti i s nama na svim našim putovima, pa i na našim lutanjima. On se ne odriče čovjeka čak ni kad se čovjek odrekne njega. Bdijmo dakle. Bog ljubi, a i mi najživlje bdijemo kad ljubimo!
Fr. Marijan Jurčević, o.p.
Post je objavljen 02.12.2008. u 16:55 sati.