Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/promopr

Marketing

Vlado Franjević i Damir Poša u Čazmi

Mjereći kilometre tog petka 14.11. od Zagreba do Čazme, po četvrti put u jednom tjednu, premetala sam glavom podatke o Čazmi. Palo mi je na pamet na primjer da je maratonska utrka od Zagrebačkog do Čazmanskog kaptola najduža cestovna atletska utrka u Hrvatskoj - duga je 61km i 350m, i među najstarijim je sportskim manifestacijama u državi. Trči se od 1974. godine i samo se jedne godine nije održala, i to zbog neposredne ratne opasnosti. U najvišem je rangu natjecanja po Hrvatskom atletskom savezu. Od 2002. godine održava se prve nedjelje u proljeću.

Pitala sam se, još pomalo snena, koliko snage i volje treba jednom čovjeku upustiti se u takav jedan izazov. Onda sam je sjetila da poznajem jednog takvog, Franju Matešina, slikara iz Bojane, koji je doista rijetka pojava, ne samo u kraju oko Čazme, te sam se počela veselo smijuljiti, znajući da se tih 61 km i nekaj sitnog za Franju vjerojatno čini kao samo jedan izazov u svim životnim izazovima, sjetila sam se i njegovog najnovijeg projekta “Amfiteatra” u Bojani i prekrasnog koncerta Lidije Bajuk kojem sam bila i ja nazočna....sjetila sam se sjaja u njegovim očima dok mi je pokazivao što je sve napravio oko svoje Galerije, i u noj, a što još planira, i bilo mi je baš toplo oko srčeka – drago mi je jer poznajem tog čudnovato talentiranog čovjeka, slikara, pjesnika, zidara po potrebi, električara, graditelja....i veselila se jer sam znala da ću i tog poslijepodneva osjetiti toplinu njihovog doma i dobrodošlicu cijele obitelji.

Oh, kamo sam sad odlutala, s maratona u Bojanu, a ustvari, htejdoh pisati o još jednom prekrasnom događaju koji se te večeri trebao održati u knjižnici Slavko Kolar u Čazmi.

Te večeri očekivalo me dvostruko zadovoljstvo: čitanje poezije Vlade Franjevića i nastup kantautora i “čovika s juga” - Damira Poše.

Djelomično sam znala da će biti jako zanimljivo i lijepo, no, nisam znala gotovo ništa (na svoju sramotu) o Damiru Poši. Blaženi internet, pomišljam po ne znam koji put, te sam da ne bih baš nepripremljena došla te večeri malo istraživala. Dakle, sami superlativi o Damiru i njegovim nerazdvojnim pratiteljicama: gitari i usnoj harmonici, kombinacija instrumenata koju i ja posebno volim.

Čitajući tako o Damiru, navodim riječi urednice u Glazbenom programu Hrvatskog radija, gđe. Ljiljane Gajski koja je, očito oduševljena slušanjem tugaljivih zvuka s juga i sama nadošla na briljantne izraze pohvale:

“Trenutak sadašnjosti podariti za vječnost! Na svim meridijanima pjesnici traže izgubljenu sintezu pjesme i poezije koja dokazuje da pjesma nije dokolica izabranih.”

Da, prekrasno rečeno, evo priznajem, zamislila sam se nad ovih par riječi. Prisjećajući se sada s blagom vremenskom distancom od događanja te večeri, moram priznati da je bilo tako nekako i da sam doista doživjela večer za pamćenje.

Gradska knjižnica? Knjižnica? To je ime koje mi osobito puno znači. Sjećanja me vuku u rane dane djetinjstva, i moje hodočašćenje u knjižnicu u kvartu, u mojoj dragoj Dubravi. Sate i sate provodila sam u toj staroj, maloj, skučenoj, a tako toploj prostorijici, uvijek s istim poznatim mirisom, mirisom starih knjiga. Tek sam prije 2 godine otkrila jednu nevjerojatnu činjenicu, da je moj omiljeni knjižnjičar – “Striček z bradom” (tako sam ga nazivala u mislima) bio ustvari vrlo poznat slikar i pjesnik, jedan od “Šestorice autora” – Vlado Martek. Slučaj ili igra sudbine? No, gospodin Martek je oblikovao moj čitalački ukus na jedan sasvim čudan, ali upečatljiv način. Kad sam dakle izabrala knjige koje sam naumila pročitati, a to sam gotovo uvijek radila nekakvim svojim šašavim izborima (na primjer, ako me se dojmila nasumično pročitana rečenica iz iste) obavezno sam se otputila baš prema svom “Stričeku z bradom” da me “zatefteri” u dužnike. A onda bi on bacio pogled na moj izbor, i samo kratko prokomentirao videći naslov, i pitao:

"Kaj buš Tooo čitala?"

To mi je bilo dovoljno, rado sam svaki put “Tooo” ostavila na stolu, a njega zamolila da mi preporuči nešto po svom izboru. Vjerojatno, kad bi sad čitao ove retke, ne bi se sjetio jedne male pjegave, pomalo zbunjene djevojčice, ali evo, koristim priliku da mu se zahvalim. Zahvalim za njegovo strpljenje, lijepe riječi i mogu s ponosom reči: čitalački ukus koji je s godinama postajao sve zahtjevniji i probirljiviji. U knjigama sam pak pronašla objašnjenja mnogih stvari, ljudi i pojava koje su me u to vrijeme, teško vrijeme odrastanja mučile.
Knjižnica? O, kako to dobro zvuči! zujo

Knjižnica Slavka Kolara osnovana je 1946. godine, a svoje korijene ima još u 1880. kad je u Čazmi utemeljena Hrvatska čitaonica. Na prostoru od 220 m2 nalaze se odjeli za odrasle, dječji i studijski odjel te dnevna čitaonica i kutak za mlade. Rad knjižnice u potpunosti je informatiziran, korisnicima su na raspolaganju dva računala, 18000 knjiga, dnevne novine. U knjižnici se redovito održavaju susreti s književnicima, publicistima i znanstvenicima. Da bi sve to fino “hodalo”, bilo dobro organizirano, a knjižnica bila dobro posjećena brine se voditeljica iste, gđa. Vinka Jelic-Balta.

Nastup dvojice pjesnika – poete i kantautora tog petka, 14.studenog, organiziran je u suradnji Knjižnice i Centra za kulturu Čazme, ispred kojeg je i opet nevjerojatnom energijom i smislom za organizaciju nastupila gđa. Jadranka Kruljac-Sever, održavši uvodni govor – najavu nastupa prvog “dokazatelja da pjesma nije dokolica izabranih” – Vlade Franjevića.

Biranim riječima se osvrnula na Vladin umjetnički put, a onda nazočnima, koji su ispunili knjiznicu, predstavila publikaciju čiji je nakladnik upravo Centar za kulturu “Slavko Kolar” Čazma: “Improvizacije Vlade Franjevića – Interpretacije Rajke Poljak”. Priznajem, bila sam zatečena kad sam od Vlade saznala da je i moje interpretacije nekih njegovih pjesama uvrstio za tiskanje. Drago mi je dakako, da se u tom malom, slatko spakiranom dokumentu našlo i nešto mojeg. Najviše me ipak dirnuo dio jednog mojeg pisma Vladi, a koji je objavljen na kraju, gdje sam u biti i sebi i Vladi pokušavala objasniti zašto je za njega tako važno imati u sebi “martinčanske brazde”:

"Možda si doista u nekim momentima života imao potrebu pobjeći od “martinčanskih brazda” u sebi. No, pada mi sad na pamet, kak su te brazde ustvari “dvosjekle” – sve dobro i sve zlo koje si u tom malom Martincu doživio, mislim da te trajno oblikovalo, urezalo svoj pečat, i bilo bi jako bedasto da od toga pokušavaš bježati – jer to bi zbilja onda bio bijeg od samog sebe. I istinski gledano, puno si više dobrih biljega dobio, nego loših. Jedna bitna stvar je recimo bakina i djedova ljubav – to si jednostavno upio u sebe, i to te čini sretnim čovjekom. A ona dio u tebi, koji je možda nezadovoljan, nazivam nezadovoljan uvjetno, zato jer je to onaj tragatelj u tebi, onaj koji istražuje, traži prauzroke, uzročno-posljedične veze i sve ono što zanima svakog istinskog tragača, taj dio tebe je drukčiji. Ti jesi drukčiji od većine običnih ljudi, ne zato što te obilježio Martinac ili njegovi stanovnici, ti si drukčiji jer si samim rođenjem, pokupio one goene, koji te svrstavaju u vječite istražitelje (umjetnički geni)... To je ta dvosjekla brazda koja te tjera da budeš u stalnoj potrazi, istraživanju novih vidika, novih svjetova, a istovremeno priželjkuješ, pokušavaš ostvariti ili ostvaruješ i običan život kao i svi mi ostali smrtnici – ljubiš, voliš svoju djecu, majku, baku.... i sve ono radiš što i ostali rade. Tebi je ustvari puno teže, nego običnim ljudima....jer stalno voziš dva ili više paralelnih svjetova i to dosta uspješno...”

U momentu, dok je gđa. Jadranka dovršavala svoju najavu, načula sam iz reda iza sebe razgovor dviju posjetiteljica (kasnije se ispostavilo da su to bile Vladine učiteljice u srednjoj školi):

“Rajka Poljak – zar ona nije radila u našoj školi?”

Haha, nisam odoljela, a da im ne kažem: Na žalost, nisam radila u Vašoj školi, a rado bih da jesam sretan na što su one prvo začuđeno podigle obrve, a onda se slatko nasmijale, jer su povezale ime s likom, mojim likom smijeh



U pomalo uskomešanoj atmosferi knjižnice, konačno je svoje čitanje započeo Vlado. Tihim, blago promuklim glasom. Da li zahvaljujući tihom glasu, il ipak zanimanju koje je izazvao svojom pojavom, iz publike se u momentu nije čulo ni slovca, ni šaptaja, utihlo je sve, samo se mogao čuti glas pjesnika koji niže stihove o vječnim temama: ljubavi, ratu, mukama stvaranja – teme koje su doista vječne, al ovaj put ipak obrađene na sasvim jedan nov način, način pjesnika koji slika, slikara koji stihove piše. “Zagonetka” mi je jedna od posebnijh:

novi junak u novom filmu
novi film u starom kinu
staro kino u srušenoj zgradi
pitanja glase
koliko je zaradio glavni glumac
tko je režirao život u filmu
čije su bombe srušile zgradu

prenapet stih
nezanimljiva tema
nezadovoljen
i ne popušen
pjesnik


Pjesma je nastala u Vaduzu, 06.09.2008. uslijed tko zna kojih novih slika rata i ratnog razaranja.

Koliki su pjesnici do sada pjevali pjesme protiv rata, koliko je stihova napisano, a čini se uzalud! Jer ratovi i dalje pustoše najudaljenije kutke ove naše male Zemlje. Ne osjeća li se zbog toga i pjesnik u Vladi “nezadovoljeno” i “nepopušeno”? Kao da su svi stihovi napisani protiv ubijanja – pisani uludo, u prazno? Ne, ne vjerujem da je tako. Uvjerena sam, da svaki stih napisan s namjerom da se ukaže na bezrazložnost ubijanja, ratovanja nađe bar jednog pomnog čitatelja, na bar jednog koji se zamisli, nad samim sobom, nad svijetom. A to je već onda dobar put ka boljem svijetu.

Pjesmom “Najljepši komplimenti” pjesnik se duhovitom igrom riječima, naizgled poigrava samim sobom i svojim osjećajima:

Napisala si i rekla najljepše komplimente
meni pjesniku
meni umjetniku
umjetniku strasti
meni ljubavniku
meni ocu
ocu djece koju nisi rodila
ljubila si me najstrastvenije od svih
a ja sam i dalje sumnjao
sumnjao u kakvoću vina
s kojim sam napisao ovaj stih.


Završavajući svoj nastup, Vlado je možda malo uzbuđen, uzdrhtalih tanahnih onih umjetničkih žica u njemu, pomalo savladan nabijenom atmosferom koja se osjećala u zraku, kratko zaključio:

Nadam se da ćemo se sutra vidjeti na Interliberu... gdje ga je čekao još jedan nastup...

Knjižnicom se prolomio pljesak, zadovoljan, odobravajući, ohrabrujući, srdačan i topao. Njegova svojta, njegovi ljudi su mu po drugi put tog tjedna izrazili svoju podršku, svoje odobravanje na posve lijep, prostodušan način: pljeskanjem dlana o dlan.

Večer se nastavila na najljepši mogući način. Kratkim uštimavanjem ozvučenja, svoj nastup je započeo gospodin Damir Poša, vješto prebirući žice gitare, još vještije izmjenjujući usne na usnoj harmonici s pjevanjem. Čovjek u crnom šeširu, visok, tih, samozatajan, u trenu je opet uskomešanu publiku prikovao za stolce, zapljuskujući nas dalekim mirisom “škoja” nad morem, ali i oštro pričajući o surovoj svagdašnjici:

Drž se zida
Govorili su meni
Svi oni mudraci
Kad su me slomit htjeli
Drž se zida, drž se zida
Govorili su meni

Drž se zida
Kad je čovjek čovjeku brat
Ne vjeruj
Sve su to naklapanja
Drž se zida, drž se zida
i nikad ga ne puštaj.....


gdje se čovjek čovjeka mora bojati, a trebalo bi biti da je doista čovjek čovjeku – brat. Svojim hrapavim, a opet, čudnovato umilnim glasom, Damir nam je pružio nevjerojatni užitak u toj toploj atmosferi knjižnice, nesvakidašnji užitak slušanja zvuka gitare i usne harmonike, pjevajući o svakodnevnici na samo sebi svojstven način. Naravno da je “Čovik s juga” u toj prohladnoj, gotovo prvoj pravoj zimskoj večeri, zagrijao srca svih prisutnih. Naravno da se i nakon njegovog nastupa prolomio oduševljeni pljesak.

Dvojica njih, poeta i pjesnik, slikar i gitarista, svak na svoj način tu su večer učinili doista posebnom, i mada vjerujem da im to možda i nije bila namjera, podarili su nam trenutak sadašnjosti za vječnost!


Post je objavljen 01.12.2008. u 17:42 sati.