Valjda za pravi epilog uvijek treba pričekati nekoliko mjeseci... Dok stvari sjednu na mjesto, dok vrijeme počne ili ne počne činiti svoje... Jer ni vrijeme nekad ne uspije stvari obasjati drugim svjetlom.
Počne čovjek gubiti nadu kad za cijeli svoj život ne uspijeva naći osobu s kojom bi se "poklopio" u ljubavi i razumijevanju.
I kad nakon milijun osoba sretneš jednu s kojom možeš, trebao bi biti sretan. Ali, vidi beštije ljudske, polakomiš se onda i pomisliš kako negdje ima osoba s kojom možeš još više... Jer, kad si jednom uspio i našao osobu s kojom se možeš tako dobro slagati, onda sigurno tamo negdje ima i ona s kojom se možeš dobro slagati, ali i živjeti s njom i praviti djecu. Dijeliti stambeni kredit i račune za struju. I sve ono ostalo. U dobru i u zlu.
Iako - ni sam nisi siguran da zapravo želiš tu djecu, ali si ne želiš isključiti mogućnost. Jer, gdje je inače smisao, zar cijeli život misliti samo na svoju debelu guzicu koje ti je već sad ponekad pun klinac?
Onog časa kad sam otišao od Ljubinke pljunuo sam na vlastitu sreću. Jer takav komadić slagalice kakav je bila ona teško da ću ikad više naći. Zapravo, posrao sam se na vlastitu sreću. Zato je više neću imati, to je sad i više nego očigledno.
Sad, kad ona ima nekog s kim joj ide sve bolje, sad je sve jasno. Sad tek znam koliko nedostaje.
I sad bih zaboravio na sve ostalo. I na djecu. Jer, djecu sigurno neću imati s bilo kim. Dakle - vjerojatno je da neću imati uopće.
Ali više neću imati ni ljubav. Ni mir.
Jasno je to sad, kad nalijećem samo na osobe s kakvima se ne bih zadržao nikad. Osobe koje više ni u što ne vjeruju. Lica bez osmijeha, riječi bez smisla, pogledi bez volje.
Ima li bar seksa?
Ima. Jebo mi pas mater.
Post je objavljen 28.11.2008. u 17:12 sati.