Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/imprinting

Marketing

No. 1

Embry

Neprekidno sam trčao šumom. Redovi stabala nizali su se preda mnom u nedogled. Ispustio sam tihi cvilež. Žuto sunce jedva se probijalo kroz krošnje drveća i osvjetljavao stazu kojom sam trčao. Pojurio sam. Potrčao sam najbrže što sam mogao, želeći ispitati svoje granice. Činilo mi se da granice ne postoje, da uvijek mogu još više. Gotovo je malo trebalo da dostignem brzinu kakvu je imao Edward Cullen. Mrzio sam što uporno moramo paziti na njegovu obitelj, na glupi dogovor. Mrzio sam to što cijelo vrijeme pazimo na Renesmee,na Bellu,... to što sam vukodlak, što sam sam. To sam najviše mrzio. Bilo mi je teško gledati svoju braću kako su sretni, utisnuti. Sam, Jared, Paul, Quil, Jacob, pa čak i Leah...ja sam bio samac ovog čopora.
Izbio sam na ravnu ledinu okruženu drvećem. Dospio sam u srce šume. Nitkoga nije bilo na vidiku, bio sam sam. Isto je tako i moje srce bilo samo. Pokušava sam ne misliti o tome jer sam znao da su i ostali transformirani. Nisam želio da znaju koliko sam nestetan, koliko me to boli.
Legnuo sam na mokru, zelenu travu i osjetio kako mi se krzno smočilo. Nije me bilo briga.
Ove tri godine koliko postojim kao vukodlak gledao sam Sama i Emily kako su sretni, nadopunjavajući jedno drugo. To sam i ja želio. Želio sam ugledati tu djevojku, koja sigurno postoji, pogledati u njezine oči i znati da bih sve učinio za tu djevojku. Želio sam znati da ponovo mogu biti sretan.
Iako to čak nisam priznao sam sebi, a kamoli drugima, ovo me sve više izjedalo.
Jacobe. Pomislio sam. Znao sam da je u blizini jer je zaudarao na krvopije.
Da. Čuo me.
Jake, ja odlazim. Nisam sretan ovdje. Volio bih da je drugačije. Vratit ću se. Reci mojoj majci da je volim. Jako. Zbogom. Vidimo se.
Vidimo se Embry, vrati se brzo. Začuo sam Leine misli iz prikrajka. Ona je jedina znala.
Potrčao sam brzo. Usporio sam tek kad su glasovi njihovih misli utihnuli.



Nora



Gledala sam u prekrasno plavo nebo koje se prostiralo u nedogled. Sunce je sjalo, iako samo dvadesetak minuta vožnje odavde nije bilo. Skrenuvši s autoceste na zapad dospjeli smo na par metara drndave staze.
„Dobrodošla u La Push, Nora.“ Rekao je Dennis gledajući u retrovizor da me bolje vidi.
Dennis je razlog zbog kojeg sam morala napustiti svoje prijatelje, školu,i sve ostalo što me veže uz New York. Bio je visok, crvenkaste puti, nabildanog tijela i bio je moj očuh, muž moje majke.
Slabašno sam mu se osmjehnula. Znala sam da je i njemu teško što u njemu nikada neću vidjeti ništo drugo do stranca s kojim živim. Vidjela sam na njemu da se trudi da ga zavolim, da zamijeni moga oca. Nisam ga mrzila, to niti u kojem slučaju, čak mi je malčice bio i drag. Uvijek je zbijao šale, trudio se zabavljati mene i moju majku... Volio je moju majku, u njegovim očima zasjale bi male, sitne zvijezdice kada bi ju ugledao, ali je i moja majka voljela njega. Željela sam da bude sretna. Nisam joj željela oduzeti sreću time što se nisam željela preseliti na drugi kraj Amerike. Znala sam da mogu biti sretna svugdje dok je god ona sa mnom. Cijeli put do rezervata sam šutjela. Tako sam obično podnosila svoju bol.
Ispred nas počele su se nizati malene jednokatne kućice koje su izgledale jednako. Auto se zaustavilo ispred kuće veće od svih ostalih. Raskošnijoj.
„Evo stigli smo!“-sretno je uzviknuo Dennis jer je konačno bio doma nakon mnogo vremena. Kuća je bila naprosto prekrasna izvana. Velika, svijetla izgledala je tako sigurno.
„Wow... iskreno ovo je prekrasno. Mislila sam da ćemo živjeti u jednom velikom teepeeju.“-pokušavala sam biti duhovita.
Dennis se nasmijao, kao i moja majka.
„S tobom će bit zabavno.“-još se jednom nasmijao.
„Dokle god ne moram živjeti u teepeeju!“- još sam se jednom našalila. Dennis mi je postajao sve draži i draži.
Pridržao mi je vrata dok sam unosila jedan od mnogobrojnih kovčega sa svojom odjećom. Kuće je iznutra bila još ljepša. Poput onih koliba kad idete na zimovanje. Tamna s kaminom, jelenjim rogovima...
„Nisu pravi. Načinjeni su od plastike.“-rekao je kada je primjetio da zurim u rogove.
Začula su se tri kratka zvonca na vratima, nakon kojih je osoba sama ušla.
„Dennis, pa gdje si ti? Trebali ste doći prije 2 sata.“-rekao je visoki muškarac grleći Dennisa.
„Čuj Newyorčanke.“-nasmijao se Dennis.
„To bi kao trebalo biti smiješno?“-prekorila ga je moja majka smiješeći se.
„A ovo je sigurno Nora? “- obratio mi se muškarac pruživši mi ruku.
„Da. “-slabašno sam mu odgovorila i prihvatila njegovu veliku ruku koja je bila abnormalno topla.
„Drago mi je, ja sam Sam Uley.“



Evo mene nazad s novom pričom.hehe.
ovo je priča za Martinu.
Martina ovo je priča za tebe.
očekujem detaljnu kritiku od tebe.mwa.

Nadam se da ću s ovom duže izdržati.

Post je objavljen 27.11.2008. u 19:21 sati.