htjela je pisati... morala je pisati, izbaciti iz sebe more osjećaja koji ključaju u njoj... morala je, a nije znala što reći.
ostala je bez zadnjeg zida... kada je shvatila da je to jedino što je bilo pošteno prema njemu. prema onome tko sada jeste. srušila i zadnju branu i rekla neka bude... jer on to zaslužuje. a onda:
'treba mi vremena'
udarac, tup.. a tako odjekuje zrakom... treba mi vremena...
tišina
mukla tišina koja zaglušuje bubnjiće svojim postojanjem
nesnalaženje u prostoru i vremenu i pokušaj dovođenja razuma na vlast
milisekunda reakcije
milisekunda u trajanju naopake osmice... zvuk lomljenja stakla... udarac o pod... mislila je da će se srušiti. milisekunda
u redu, ako tako želiš
treba joj klavir.... i treba joj more... treba joj kretanje prema nekuda, bilo kuda... treba joj trčanje dok ne ispusti i posljednji dah u sebi.... treba joj kiša da pada dok trči... treba joj.... vrištanje iz sveg glasa i skok iz aviona, s padobranom, naravno... treba joj....
trenutak razuma. čaša se razbila, ne ona... ono što čuje je... normalna reakcija na hiperosjetljivost kojoj je uzrok samo to što je bila žensko.. .trenutak razuma...
i onda bol
nerealna, megalomanska bol
gigantska zaglušujuća bol
i njegova prirodna obrana od oluje koja nadolazi...
sama je kriva, sama je uzrok...
i ne zna kako se postaviti... jer riječi ponekad nisu dovoljne... mislila je da zna koliko ga voli. mislila je da zna kako bez njega nije ista. ispalo je... da joj ne vjeruje jer misli da mu ona ne vjeruje. koja ironija...
jer ne sumnjam u tebe... i jer znam da ti mogu reći sve... jer zaista znam i osjećam... razum i emocije ujedinjeni u jednu činjenicu... za moj tip osobe to puno znači.
jer dobro sam kada znam da si tu negdje u mojim mislima... i ja u tvojim...
Post je objavljen 26.11.2008. u 18:03 sati.