Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/putkasvjetlu

Marketing

273: Da vam iskreno priznam...

Moje Starije dijete je iz prvog braka. Njegov tata i ja prestali smo živjeti zajedno kad je imao šest mjeseci. Kad je Stariji imao tri godine njegov tata je umro. Mislila sam da se više nikad neću udavati i da neću imati djece.
Stariji je bio dosita hiperaktivno i nemirno dijete. Bilo je teško s njim izlaziti, šetati, biti. Zaboli me kad kažu da su prve tri najvažnije jer je se u njegove prve tri smjestila smrt mog oca, moje najdraže bake i njegovog tate. Ne mogu reći da sam bila dobra i predana majka, bila sam mlada i zauzeta svim tim nemilim događanjima. A on je rastao, ranjiv, nježan,s ogromnim očima zagledanim u sva moja raspoloženja.
Onda sam upoznala mog Dražesnog. Znao je on dobro koji je put do mog srca. Popodneva je provodio slažući sa Starijim dućane, kocke i tako me još više zaljubljivao u sebe.
A ja sam u puno stvari vrlo ozbiljna i odrasla, ali kad je Stariji u pitanju pomalo naivna i prava razmažena jedinica. Mislila sam da ću moći prevariti život i Starijem dati novog tatu i obitelj. I obično to tako funkcionira.
Najstariji je dijete sa disleksijom, s problemima u učenju, u odrastanju. A ja bih voljela da sve to nije tako. Ponekad zatvaram oči, a ponekad mi se sve sruči na glavu.
Teško mi je kad kaže da nema tatu, znam da nemam pravo tražiti od njega da Dražesnog smatra ocem, ali da je samo moguće da mu kažem koliko njegov "tajo" kako Dražesnog zove za njega čini više nego što bi njegov rođeni otac ikad učinio, bilo bi mi lakše. Znam da tu ne mogu ništa, ali mogu čekati da vrijeme pokaže.
Dražesni i Stariji se obično dobro slažu, osim u periodima kad se odbijaju kao magneti istog pola. I to se obično dogodi kad mi se Stariji požali jer je tužan što "nema tatu", pa pretjerano skreće pažnju na sebe i to tako što stalno govori, šeta,miče se i ima pojačanu želju da komunicira. Dražesnoga, naravno to umara, umara i mene, iskreno rečeno, ali ja znam zašto se to tako događa, jer je tužan, jer je jadan, jer mu treba potvrda da ga Dražesni drži kao svog.
A ja ne želim povrijediti Dražesnog, jer znam da se doista trudi oko tog mog kompliciranog djeteta, pa mu ne pričam o tim našim razgovorima o "pravom tati" i tako se vrtimo u krug.
I onda ja promilsim kako sam možda trebala ostati sama sa Starijim i plačem jer znam za koliko bih bila zakinuta, bez Dražesnog, bez Srednjeg i Malene i stalno mislim da je Stariji u godinama kad je normalno biti nesretan, pa i sama sam bila nesretna bez pravog razloga.
Kako sam dobra na riječima samo kad pišem, a kad govorim mi ne ide baš, umjesto da kažem Dražesnom što se sa Starijim događa, očekujem da on to sam otkrije i da intuitivno osjeti kad je Stariji okupiran nekim dječjim egzistencijalnim pitanjima, štitim pretjerano tog dječaka i u meni se rodi onaj užasan osjećaj da to dijete ima samo mene i da sam ja za njega odgovorna.
I tako se svakih par mjeseci upletem u kolo iz kojeg nema izlaza.
Rastrzana između dvije potpuno različite ljubavi.
A druga djeca su nešto sasvim drugo.
Ona ima moje lice i na njemu nešto oko nosa potpuno isti kao kod Dražesnog, a On, prelijepi dječarac, šutljiv na tatu i mog osmjeha, oni su tako - naši.
I ne vjerujem da postoji način da Stariji to ne zna.

Između naših i vaših...svi su MOJI. I meni isti, a o njima moram različito razmišljati.

Post je objavljen 26.11.2008. u 13:58 sati.