Dakle slijedom događaja i potrebe Lavić i ja smo u prošli četvrtak išli u Zagreb u bolnicu u Klaićevu da mu izvade krv.Uredno smo došli prvi i uredno gledali padobrance koji su bez pardona upadali prije nas,dok nisam pukla i počela se buniti.Tada mi je rečeno:=Budite sretni da vam dijete nije u kolicima pa bi onda imao prednost.=Naravno da sam rekla da nemoram djetetu na čelo pisati da je s posebnim potrebama da bi me netko shvatio.Krv su uspjeli izvaditi uz dosta muke jer je moj Lavić počeo neugodno reagirati na bijele kute.Ništa čudno s obzirom na prijašnja iskustva.E,sad veselje.Mi smo bili gotovi u 8.15,a po nalaz je trebalo doći od14.00 do 16.00.Moljakala sam sestre da mi dopuste doći nakon tog vremena jer nisam iz Zagreba,a nemogu sa djetetom čekati cijelo dopodne.Dopušteno mi je uz groznu grimasu.Dakle vožnja kući tramvajem pa autobusom.Kad mi je suprug pred večer došao s posla opet u Zagreb po nalaz;ovaj put autom.Slijedeće jutro ponovno u ZG u BC Dubrava jer smo bili naručeni u 8.00 sati na operaciju zuba u rausch anesteziji.U 8.30 su liječnici i osoblje tek stigli na posao,a moje dijete natašte od večeri prije.Primljeni smo u 9.00 sati ispunili nabrzinu obrasce i potpisali da pristajemo na operaciju koja je počela za deset minuta i trajala petnaest minuta.Nisam smjela biti prisutna.Donesli su mi dijete koje je vrištalo i bacalo se i otimalo jer mu je sestra gurala gazu u usta da zaustavi krvarenje.LJutito mi ga je gurala u naručje i neprekidno mu govorila:Smiri se!Smiri se!Rekla sam joj da ju on ne razumije i da se bori jer ga davi s gazom.Stekla sam dojam da nezna šta radi.Tada se pojavio kirurg koji je obavio zahvat i počeo vikati:Pa to je sve trulo i sve treba vaditi.Trebate doći još najmanje dva puta.Nitko mi nije rekao.-Onda sam ja rekla njemu da dijete nitko nije ni pregledao niti meni rekao što će se točno raditi.Morali smo provesti tamo još dva sata da nebi bilo nekih komplikacija.Bilo je to pravo mučenje,fizičko i psihičko.U tom vremenu smo promatrali druge pacijente koji su slučajno bili ljudi s Down sindromom iz nekog doma u ZG.Jedna od njihovih njegovateljica mi je prišla i rekla da je moj mali hiperaktivac i da bih mu trebala dati tablete za smirenje.Ja sam joj odvratila da nije hiperaktivan nego uplašen i zbunjen jer ne razumije što mu se događa.Rekla mi je da ona valjda zna jer radi već 30 godina s takvima i to je jedini načii da sam ja mekana i da ću skrahirati i da već sad izgledam umorno i loše.Rekla sam joj da je to moje dijete i moj izbor i da valjda ja ipak poznajem svoje dijete.Rekla sam joj da ja ne želim uzgajati biljku umjesto čovjeka i bespotrebno filati ljekovima,makar skrahirala.Nakon svega sam jedva dočekala papire i išla nas naručiti za slijedeći zahvat.Tamo mi je liječnik rekao da nemoram danas,da mogu doći bilo kada.Onda sam mu ljutito objasnila da ne živim iza ugla i nemogu doći samo tako do bolnice koja je na drugom kraju grada,a ja svaki dan na drugom.Tada smo dobili termin 5.12. i otišli kući .Nakon svih doživljaja pitam se kamo vodi takav način ophodnje s ljudima i djecom?Zdravstveni radnici se ponašaju kao da su bogovi,a mi nametnici koji im oduzimaju vrijeme.A tek smo počeli.Dragi Bog samo zna što nas još čeka.
Post je objavljen 25.11.2008. u 19:17 sati.