Prije četvrt stoljeća pružala mi se prilika za napredovanje i postanem poslovođa malog pogona u nekadašnjem kombinatu, u proizvodnji kufera. Odbio sam ponudu, nadajući se zaposlenju u struci. Na mjestu nekadašnje tvornice sad možete, između ostaloga, kupiti i razvikane, svjetski poznate kufere, ako vam ne bude pun kufer od čekanja na slobodan stol u prebukiranim kafićima. Igala ima, a lokomotive nisam primijetio. Kao i nekad,tu se radi i nedjeljom, "fajront" je navečer u 21 sat.
Bio sam djelić bujice koja je u ranim jutarnjim satima hrlila prema radnim mjestima na Brodarici, spreman na znak sirene u šest ujutro na utrku s vremenom za ostvarenje i prebačaj norme. Ulazi su bili uzani, da bi se mogle pipkanjem osujetiti krađe, vezane za automatski, trenutačni otkaz. Prodavali smo svoje dane, mjesece i godine, zarađujući da bismo drugdje mogli trošiti.
Tijekovi novca promijenili su smjer, čekaju vas širom otvorena vrata, nema straha da ćete zakasniti, osim ako idete na kino-projekciju, što opet nije problem, jer uz piće možete dočekati slijedeću. Floskula da rad oslobađa, a prilazite mu kroz neslobodu vodi zaključku da potrošnjom ulazimo u slobodu, zanemarimo li kredite koji je čine uvjetnom.
Nije mi bilo dosadno, čudio sam se sam sebi sjećajući se ranijih otpora za takav način dangubljenja. Zadovoljan time što sam kreditne kartice poništio, bez uvlačenja u napast za uzimanje nedohvatljivoga. Nekad mi je to smetalo, sad mi se čak čini privlačnim. Mijenjam se.
Post je objavljen 25.11.2008. u 14:50 sati.