Prek vikenda je mlađa Potočnica ugostila prijateljicu iz razreda. Djevojčica provela s nama subotu i nedjeljno jutro. Ala, sreće i veselja! Pričale, igrale se, družile se, objedovale, spavale zajedno. Nije im dosadilo, nisu se ni porječkale. I kad je došlo vrijeme za rastanak, pita Mrvica jel može ta ista frendica doći popodne, pa da se još malo igraju, hehe. Dogovorismo se da ćemo ponoviti doživljaj prek zimskih ferija.
Dok sam išla u školu, kod mene nije nijedna prijateljica prespavala. Nit sam ja kod koga prespavala. Al se sjećam da sam za jedne zimske ferije povela frendicu na tjedan dana kod bake u Kostajnicu. Nakon teških i pustih pregovora, njeni su roditelji napokon pristali. I bilo nam je prekrasno. Snijega napadalo, sanjkale se, baka nam pripremala oblizeke, spavale do kasna (dok nas ne bi baka probudila, jer "tko je vidio spavati a vrijeme je ručka". I ne možeš je uvjeriti da nismo gladne, a-a, moraš doći jesti, a poslije možeš opet u krevet. Nda, moš mislit...) Prekrasnih li uspomena. I frendica se sjeti tih dana, svaki put kad se sretnemo. Et, nadam se da će i ovim dvjema pišuljama protekli vikend ostati u dugom, dugom sjećanju.
Post je objavljen 25.11.2008. u 11:07 sati.